65. KALEŽ, VINO, RUŽA

 

        Divni Stranac približavao se svetomu Gradu u Himalajama. Uokolo snijeg i zima; pa što?

Svi su narodi znali da takav Grad postoji, i znali su da stalno nestaje pred očima radoznalih, a da ga samo božanska sljepoća može ugledati i naći.

        U Gradu se znalo da im Stranac prilazi. Uzbuđeno se vijećalo što i kako. Jer Grad je bio naseljen do zadnjega kutka. Stanovnici su listom bili sveti, listom prebrojani. Užurbano se tražio još jedan kutak, i nije se našao. Kakva šteta, jer taj je Stranac, gle, posebno divan...

        Kad je stigao na gradska vrata, dvije mu žene izađoše ususret, i doniješe kalež, do ruba natočen vinom. Ni kap se nije prelila; vino se doimalo poput rubin-poklopca na kaležu.

        “Vino možeš, ako želiš, popiti, uzvišeni”, rekoše i pokloniše se. “Ali valja ti, vidovitomu kakav jesi, i pročitati značenje ovakve ponude”.

        Divni uze pozdravni dar, iskapi vino, i vrati kalež u ruke dviju žena – kalež opet rubom pun. Reče im:

        “Vidim. Grad je prepun mudraca; nema više mjesta ni za koga. Stoga vam vraćam kalež, sada natočen vinom Mojega vinograda, Mojega rukosada. A da biste naslutili koga niste primili, šaljem vam i ovu ružu...”

        I položi ruku nad vino, i istoga časa po površini vina zapluta crvena ruža, opijajući ih likom i mirisom do blaženstva.

        Ruža, a uokolo snijeg i zima; pa što?

 

 

        Ako su se obje vratile u Grad, onda se stanovnicima loše piše...

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 5. (još neobjavljeno)