KAKO ZAGRLITI ZVIJEZDE

Divni Stranac ležao je u zagrljaju čovjeka, ljuljkajući se u njemu, kao da je na moru, na splavi od pjene.

Čovjek je imao zaljubljenu dušu, ali samo dvije ruke za grljenje. Pokušavao Ga je zagrliti vlasima i nogama; pogledom; cijelim tijelom. Ali uvijek je poneki dio Strančeva tijela ostajao nezagrljen. Kad bi Mu se čovjek pogledom unio u oči, usta i tijelo ostajali su neugledani.

Stranac se smješkao.

“Hoćeš li da ti dam i treću ruku?’ pitao je čovjeka.

Oh, svakako,” odgovorio je ovaj željno.

Umah se stvori treća ruka, pa onda i četvrta. Ali još uvijek je Strančev lik ostajao ne--sasvim-obujmljen.

“A htio bih,” progovori čovjek zadihan, zajapuren poslije uzaludnih dovijanja i svakojakih napora. “Htio bih ostvariti tako savršen zagrljaj da mu ne izmakne ni mali prst Tvojega tijela.”

“Mojega tijela?” nasmije se zvonko Stranac. “Zar misliš da je ovaj ljudski lik moje cijelo tijelo? A što ćemo sa zvijezdama - s tim lišćem nebesa? Kako ćeš njih zagrliti?”

Nesporazum je u tomu što mislimo da je koža našega tijela naša granica. 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 3.