30. KAKO SU POSTALI ŽENA I MUŠKARAC
Kad je plamen bio mali, mogao ga je ugasiti svaki propuh. Čak i dah. Mališan se strašno plašio vjetra. Noću, pod pepelom, sanjao ga je kao krilatu hudobu. Pepeo ga je umirivao, pokrivajući ga svojom zaštitnom kabanicom.
Kad je narastao u veliku vatru, cijelim je bićem dozivao divove vjetra, nebeski propuh: od njih je divljao u snazi.
Njemu, dakle, vjetar nije bio isti, već različan do sušte opreke, a to je ovisilo o plamenovu vlastitom rastu. Jednom ga je zgodom zvao smrt, a drugom, život.
Ovu je svezu oprečnosti uočio dvonožac, kad je ovladao kresanjem iskre. Grijući se uz pećinski oganj, rekao je dvonožici na njihovu šteket-jeziku:
“Ovo ćemo naučiti od vatre”.
“Koje ovo”? pitala je na njihovu mrmor-jeziku.
“Da jedno može biti dvoje”.
“I obratno – da dvoje može biti jedno”, zašumorila je dvonožica.
Od te je misli postala žena.
Od one je misli dvonožac postao muškarac.
Tako su uočili svoj različiti rast, i njemu pripadni vjetar.
Svaka te mala misao može odvesti u neslućeno.
Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 6. (još neobjavljeno)