U svojoj mladosti, zapravo sve do prije nekoliko godina, bila sam jako iskompleksirana svojim izgledom. Smetalo mi je što imam male grudi, ili bolje, sise, kako je napisao Vajran. Tako sam zavidjela curama sa bujnim grudima i tako sam se stidjela svojih. Ne znam, da su tada bile plastične operacije i silikoni, da li bih i ja neke kese utrpala ispod svojih grudi? Taj kompleks, taj osjećaj stida je toliko jak da se žene odlučuju za operacije bez razmišljanja. Bila sam i mršava, a tako sam htjela tijelo žene krupne, jake i bujne. Nikada nisam držala nikakve dijete, ili sam imala da jedem ili nisam, ili nisam stizala od raznih obaveza, a da se udebljam, trebala sam da jedem i da jedem, takav mi je metabolizam. 

Ne znam od koga sam naslijedila takve male grudi, moje obje bake su bile obdarene tim ženskim tjelesnim obilježjem a i ukrasom, a mame se ne sjećam, umrla je kada sam bila mala. Grudi su i simbol materinstva, nisu samo za to da privuku muške oči. Znam, kada sam rodila, i tada sam osjetila koliko mi nedostaju velike grudi pune mlijeka. Ipak, znam da ima i žena sa velikim grudima a da nisu dojile iz bilo kojeg razloga.

Zašto sam ja uopće dobila taj kompleks? Da su mi govorili kako sam lijepa i da niko nije primjećivao te moje male grudi, vjerovatno da me ne bi ni osvojio taj stid. Ali, mnogi ljudi istrče, bez zle namjere, sigurna sam, i bubnu ti pitanje ili konstataciju: "Kako su ti male grudi, izgledaš kao djevojčica, koliko imaš godina?" Da li je to čuđenje ili bezobzirnost ili simpatična iskrenost, svejedno, posljedice su slične. Koliko sam se puta srela sa takvim ljudima i takvim pitanjima ili konstatacijama. Umirala sam od stida. Ja nikada nisam nikom obratila pažnju na neki njegov nedostatak, neku njegovu tjelesnu manu ili nešto što nije po mom ukusu. Takvo pitanje se ne razlikuje od pitanja "što si hrom" koje bi ste uputili nekom hromom čovjeku, ili "što si slijep", koje bi ste uputili nekom slijepcu.

Tako su mene naučili da se stidim svojih grudi, da se stidim svoje mršavosti, da se stidim svoga tijela.Bilo mi je potrebno puno godina, puno je vremena trebalo da proteče da ja zavolim te svoje male sike, koje su mi postale lijepe.

U to vrijeme moje mladosti zaljubljivala sam se u mladiće i odljubljivala, ubjeđujući samu sebe kako ih nisam vrijedna, jer je on lijep, zgodan, šta će njemu mršavica i tako "ravna" kao ja, mislila sam. Tek sada znam koliko sam griješila, tek sada sam svjesna koliko sam omalovažavala samu sebe, što nisam prihvatala i voljela svoje tijelo onakvo kakvo je. Da sam se voljela u potpunosti, koliko bi više bilo moje samopouzdanje,  i koliko bih bila srećnija!? Bila sam mlada i bilo mi je, kao i svakoj ženi, jako važno da budem lijepa i da to neko primijeti, a primjećivali su samo moje nedostatke.

Prošle su godine, moja starija kćerka stasala u lijepu djevojku, s malim, lijepim grudima. Primijetila sam da je počela da ih "uvečava" sa nekim ulošcima. Jednog ljeta je radila i zaradila nešto novca i jedan dan mi saopšti kako ona hoće da ugradi silicone. Uuuuh, Bože, evo ga, ne može da se nosi sa tim istim "problemom", "nedostatkom", kako da je odgovorim da ne čini tu glupost? Zar će joj te kesice ispod kože uvečati zadovoljstvo kad se bude ljubila, zar će joj te kesice ispod kože dati više mlijeka bebi kad je bude rodila? Nisam uspjela, rekla mi je da je ugovorila s doktorom i sada samo ja trebam s njom da odem pa da dobijemo upute i utvrdimo datum operacije. Dala mi je podebeo svežanj novca koji ću ja da donesem i da se nađemo u bolnici ujutro rano. Pošla sam, mužu, naravno, ništa nisam rekla, čekajući taksi mislila sam da me sav svijet gleda i zna gdje ja idem i šta ne mogu da sprijećim. Doktor je bio ljubazan, objasnio tok opracije, rizike i trebali smo da zakažemo datum. Ona je tada malo kašljucala, malo je žuljalo grlo. Doktor je to primijetio i rekao da bi bilo bolje da malo sačekamo dok je prođe kašalj, zbog opasnosti od naprezananja poslije operacije, pa i mali kašalj smeta. Sreća!!! Za nekoliko dana ona se predomislila, ne znam šta je uticalo na to, ali više nikada nismo išle doktoru te vrste, Bogu hvala! Izvadila je sve uloške i ponosi se svojim malim grudima a ja njom…

Eto koliko sredina sa svojim krivo postavljenim vrijednostima i bezosjećajnim i bezobzirnim izjavama ili konstatacijama, može da nametne pojedincu negativne osjećaje i komplekse, a počesto, i život da mu upropasti.

Zato cure, volite sebe i sve na sebi, vaše tijelo, pazite ga, čuvajte, njegujte, hranite dobro, brinite se o njemu, ono ima svoju žensku ulogu i namjenu, Bog vam ga je dao takvog, pa kakvo je takvo je, vaše je i ničije drugo. Niko nema pravo da sudi je li lijepo ili nije, da li je mršavo, debelo, malo, veliko ili ne znam kakvo, svako neka gleda samo sebe. Kad voliš sebe, svoje tijelo, onda ćes se pravilno brinuti o njemu i ono će cvjetati a ti ćeš zračiti srećom i radošću koja će sjati iz tvojih očiju najvećom ljepotom. Jednog dana će doći princ koji će te voljeti  i vidjeti te baš tako lijepom kao što ti sebe vidiš. Ljepota sjaji iz očiju, kroz njih se vidi duša i ako je ona lijepa, dobra, plemenita, lijepa ćeš biti i ti i osvajaćeš srca.

************* 

Ispričaću vam jednu tužnu priču. Kada sam bila djevojčica, u mome selu gdje sam odrastala, bila je jedna djevojka koja, po ljudskim standardima, nije bila lijepa, ali pored toga imala je i jednu nogu dosta kraću, najvjerovatnije zbog zapostavljenog iščašenja kukova kada je bila beba. Bila je pametna, završila je školu, postala profesor filozofije i počela da radi u školi. Sve je izgledalo dobro, imala je čak i momka, jednog lijepog, zgodnog mladića. Bilo mi je vrlo milo vidjeti ih kada su prolazili putem držeći se za ruke. Ali, niko nije znao koliko je ona zapravo patila zbog te svoje noge. Njena duša i tijelo nikako nisu bili u skladu. Trpjela je, prošla mnoge operacije, ali i dalje je hramala, nije se mogla ona zakržljala noga napraviti da bude kao i ona zdrava. Pričali su da je ona zahtijevala od svoga momka da i on završi školu, da uči, ne znam tačno gdje je stao, izgleda nije imao nikakvu školu. Na kraju su se razišli, ne znam ko je koga ostavio, da li nju momak koji nije želio da uči i nije mogao da podnese pritisak s njene strane, ili ona njega što je nije poslušao. Nije ni važno, ostala je sama i jednog dana su je našli mrtvu, završila je sa tim svojim tijelom, objesila se. Nikakva ljudska filozofija joj nije pomogla da se pomiri sa svojim tijelom, sve zbog onih, od ljudi nametnutim joj standardima ljepote. Da je vjerovala u Boga, sigurno bi bila srećna sa onim što ima, sigurno bi se pomirila sa svojim tijelom i sigurno bi ga voljela a i tog momka koji joj je bio poslan da je dopuni, odnosno da se dopune. Moglo je biti i drugačije, ali neko zlo neda čovjeku da bude srećan.

Još jednu, ali optimističnu priču ću vam ispričati.

Poznajem jednu lijepu, mladu ženu koja je ostavila muža s kojim je imala troje djece i otišla u svijet da se brine za sebe. Zašto ga je ostavila? Ona je upoznala Boga, krstila se, i krenula putem vjere, a on joj je branio. Jednog dana joj je postavio uslov ili on ili njen Bog. Ona je izabrala Boga i otišla. Preko socijalnih službi, našla je jednog mladog čovjeka kojeg je bolest učinila stopostotnim invalidom i počela da se brine o njemu i tako zarađuje sebi za život. Nije joj bilo lako, on je bio u kolicima, valjalo ga je podizati, mijenjati mu pelene a i jedva je izgovarao koju riječ, i jezik mu je skoro sasvim otkazao. Ona se tako brinula o njemu nekoliko godina i onda su odlučili da se vjenčaju, iz ljubavi... Njihove duše su se našle, sasvim su se razumjeli i zavoljeli. Njegova rodbina, sestre i braća, nisu mogli to da prihvate, svi su bili ubijeđeni da se ona udaje iz interesa. On živi u kući njegovih roditelja koju su oni samo njemu ostavili, zato su svi mislili da to ona čini zbog te kuće. Međutim, oni nastavljaju da srećno žive, ona je sada kao njegova žena dobila pomoć, jednog momka koji radi s njim vježbe i pomaže mu, ali i ona ima dovoljno posla oko njega. Na njemu se primjećuje da je srećan, stanje mu se poboljšava, bolje govori, može da koristi jednu ruku da s njom jede i tako žive srećno i zadovoljno. Sa njima je i njen mali desetogodišnji sinčić.

To je ljubav, ljubav dviju srodnih duša koje se vole i svi ovozemaljski tjelesni nedostaci im nisu nikakve prepreke za to.