98. KAKO SE ULAZI U PIRAMIDU

 

        Bila jedna piramida od tamnoga, tako zvanoga dimovitoga topaza. Dim je lelujao, topaz mirovao. Bila je bez otvora, bez znaka, bez naprijed, bez otraga; i bila je dovoljno poluprozirna da se u dubini njena tijela nasluti kraljevo blago. Prilazili su joj, opipavali ju, kuckali po njoj, ali svuda je bila hladno ravna, svuda glatko neprobojna.

“Kako su graditelji unijeli blago”? mozgali su znanstvenici s glavom među rukama. “Moramo pronaći njihov tajni prolaz”.

Stvar je bila tako zločesto smišljena, da se samo unutar piramide moglo doći do putokaza za ulaz u nju. Kad bi se dobro osvijetlio tamni topaz, vidjelo se gdje unutra svjetlucaju smjerovi i putokazi, mape i staze, ključevi i lozinke. Bili su neuhvatljivi, ali jedini; na svjetlu sunčeva zalaza pokazivali su put istoka, i obratno, po istočnomu su svjetlu sve smjerove okretali na zapad ili sjever. Tko se u to upuštao i slijedio im upute, taj se zamrsio u sve moguće matematike, i ostao bi u njima zapleten da se više ne isplete.

Jedan je pastir svakoga jutra vodio stado na rijeku, nedaleko od topaz-piramide. Dok su koze silazile na Nil, ogovarajući pastira, on bi se dosađivao u golemoj, trokutnoj sjeni. Tu i tamo, obično zimi, nailazile bi ekipe arheologa i raznih drugih zanesenjaka. Taj se dan za pastira računao u praznik. Gledao bi s beskrajnim udivljenjem njihove plastične šešire, cipele, kamere, naočale, kompase i druge neviđene mjerne naprave. Pitao se što ti nadljudi hoće od piramide.

“Hoćemo u nju”, rekoše mu jednom dobroćudno, pokroviteljski, tapšući ga po ramenu. Pastir je zinuo.

“Samo to? Pa zašto ne uđete”?

“Eh, kralj nas ne pušta”.

“Oh”, reče pastir razočarano, “zašto ga uopće pitate? Evo, ja ulazim, a da nikoga ne pitam. Samo, ne volim ja unutra ni ulaziti, zuji mi tamo u ušima, i počinjem bulazniti - govorim riječi, koje ne razumijem. A blago ne da sebe iznijeti iz središnje dvorane. Bolje je ovdje, vjerujte, nego tamo. Kralj je davno mrtav, pa što će vam on”?

“Dobro, dobro”, prihvatiše mjernici, matematičari, graditelji, pisci, arheolozi, vidovnjaci ono, što su smatrali pučkom šalom. “Samo si nam  zaboravio reći kako ulaziš“?

“Lako. Sviram”, reče pastir.

“Sviraš“?!

“Da. Poznato je da piramida ne može izdržati, a da ne zapleše uz muziku frule”.

“Kakav smisao za humor i bajku kod priprostoga puka”, rekoše stručnjaci, i odoše sa svojim spravama i idejama.

Pastir gledaše za njima malo žalosno. Koze okrenuše glave,  prikrivajući smijeh. Dim je lelujao, topaz mirovao. U džepu pastira pisne sviralica od trske.

“Što ti je”? malo razdraženo upita pastir.

Posegne za sviralom, duhne u nju, zasvira otegnutu melodiju pijeska. Ne potraja dugo, a unutarnji se sloj piramide stade pokretati u protusmjeru vremena. Čulo se duboko, zagrobno brujanje. Piramida se iznutra preraspoređivala, preslagala, preustrojavala, okretala, nalik na polagani, samohodni, kozmički stroj. Na južnomu zidu kvrcnuše jedna uz drugu neke nepogrešive plohe i žljebovi, i pokaza se obris vrata. Okret tada zastane. Svi su putevi i ključevi unutar piramide sada stajali u besprijekornu i istoznačnom redu.

Pastir spremi sviralu u džep, pogleda u vrata, zijevne.

“Nešto mi se danas ne ide nikamo”, promrmlja u smjeru koza.

“Glupa ljenčino”, otposlaše mu poruku koze. “Piramida je jedno od sedam svjetskih čuda”.

“Pa neka je. Uostalom, ja ne podnosim miris tih njihovih tamjana. Više volim vaš miris, koze”.

 

Na putu kući, ekipa je zdušno oponašala pastirovo zablenuše u sprave, i njegovu gotovo usputnu izjavu o ulasku u piramidu pomoću svirale. “To se zove folklor”, govorili su. “Mitska svijest. Ako ništa drugo, prisustvovali smo rađanju bajke”.

Samo je jedan od njih sam sebi kazao:

“Pastir reče da piramida ne može odoljeti muzici... Možda je ključ u zvuku? Pa mi znamo da je zvuk srušio most u Marylandu, ako već ne vjerujemo trublji jerihonskoj. Zašto zvuk pustinjske svirale ne bi otključao topaz-piramidu”?

 

DIM LELUJA, TOPAZ MIRUJE...

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 4. (još neobjavljeno)