KAKO SE RODILA UMJETNOST

 

 

        Nekada se na svijetu nije znalo što je to poezija, muzika, slika. Nije, dakle, bilo ni pjesnika, ni glazbenika, ni slikara. Bilo je dobrih ljudi, i bilo je  vila više nego ljudi. A raznorazne su bile vile: zatočnice, oblakinje, ponoćnice, sumračnice, suđenice. No najviše je bilo cvjetolikih vila, s prozirnim krilcima. One su se danima i noćima igrale, tkale haljine od žubora, i krojile papučice od mjesečine.

        Bio jedan takav vilenjak, svuda je letio, nigdje nije sletio.

        Sve do jednoga dana, kad je ugledao cvijet, koji je govorio drugomu cvijetu pomalo žalostivo: “Znaš, od mojega mirisa rodit će se čovjek...”

        Miris je bio sačinjen od malih, vilinskih dahova.

        Vilenjak se zagleda u cvijet, i budući da je bio vilenjak, ugledao je u njegovu mirisu cijeli život budućega bića. I on se zaljubio u taj život i u to biće, ne pitajući je li biće muško ili žensko, je li ljudski život lijep ili strašan.

        Kad je cvijet izdahnuo iz sebe sav svoj krilati miris, uvenuo je. U tomu času negdje u svijetu rodilo se dijete, jedno od milijuna koji su izabrali upravo taj čas. Vilenjak je, slijedeći trag mirisa, uskočio u košuljicu malene, tek rođene djevojčice, koja je gorko plakala.

        “Gdje su moja krila?” pitao je plač.

        Vilenjak joj je pjevao uspavanku, sve dok nije zaboravila da je u svijetu  beskrilaca. No pri svakomu buđenju i hranjenju, dijete se sjetilo odakle je došlo, pa bi se opet rasplakalo.

        “Netko mi je uzeo krila!”

        Kad je dijete odraslo do djevojčice, voljelo je slušati priče o vilama. Onda je djevojčica nacrtala vilu. Tvrdila je da je ta vila napravljena od malih, krilatih mirisa jednoga posebnog cvijeta. Kad je shvatila da joj ne vjeruju, uvrijedila se i okrenula leđa svijetu. Vilenjak joj je šaputao:

        “Obožavam svijet i život, jer si ti tu...”

        Kad je djevojčica odrasla do djevojke, čula je da u nekoj dalekoj zemlji u Aziji stanuje preostalo pleme vila. Ona je tamo otputovala noseći u njedrima vilenjaka, kao putokaznu spravicu. Vilenjak joj je govorio: sad lijevo, sad desno, sad tamo, sad onamo, sve dok nisu natrapali na još topli trag vilenjačkoga plemena.

        Kad su je uveli u palaču kraljice, kraljica, koju su zvali vil-vila, sjedeći na ružičastu lotosu, i igrajući se s čarobnim štapićem, reče:

        “Odluči: želiš li svoja krila, ili želiš svoje ljudske korake?”

        Vilenjak je jedva dočekao taj trenutak. Skakao je u njezinim njedrima tako burno, da je ona pomislila kako joj srce puca od nemoći da izabere..

        “Želim biti vila u svijetu ljudi,” reče došljakinja, i zaprepasti samu sebe.

        Kraljica tada siđe s lotosnoga prijestolja i pruži joj olovku, kist, i frulu.

        “To je to,” reče. “Izaberi.”

        “Uzmi sve troje,” došapnu hitro vilenjak, i baci se žrtveno, baci se radosno, baci se naglavce u njezino srce.

        Ona uzme sve troje, i ne pokaja se.

        Postade najprije slikarica, potom glazbenica, naposljetku pjesnikinja. I nikada, kroz tisuće i tisuće godina, ne prestade ni svirati, ni slikati, ni pjesme pisati.

        I još jednom, ne pokaja se nikad.

       

 

       Tko zna kakvo nam je svima dobro namijenjeno nekim gubitkom?

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 3.