KAKO SE RODILA UMJETNOST

Nekada se na svijetu nije znalo što je to poezija, muzika, slika. Nije, dakle, bilo ni pjesnika, ni glazbenika, ni slikara. Bilo je dobrih ljudi, i bilo je vila više nego ljudi. A raznorazne su bile vile: zatočnice, oblakinje, ponoćnice, sumračnice, suđenice. No najviše je bilo cvjetolikih vila, s prozirnim krilcima. One su se danima i noćima igrale, tkale haljine od žubora, i krojile papučice od mjesečine. Bio jedan takav vilenjak, svuda je letio, nigdje nije sletio. Sve do jednoga dana, kad je ugledao cvijet, koji je govorio drugomu cvijetu pomalo žalostivo: “Znaš, od mojega mirisa rodit će se čovjek...” Miris je bio sačinjen od malih, vilinskih dahova. Vilenjak se zagleda u cvijet, i budući da je bio vilenjak, ugledao je u njegovu mirisu cijeli život budućega bića. I on se zaljubio u taj život i u to biće, ne pitajući je li biće muško ili žensko, je li ljudski život lijep ili strašan. Kad je cvijet izdahnuo iz sebe sav svoj krilati miris, uvenuo je. U tomu času negdje u svijetu rodilo se dijete, jedno od milijuna koji su izabrali upravo taj čas. Vilenjak je, slijedeći trag mirisa, uskočio u košuljicu malene, tek rođene djevojčice, koja je gorko plakala. “Gdje su moja krila?” pitao je plač. Vilenjak joj je pjevao uspavanku, sve dok nije zaboravila da je u svijetu beskrilaca. No pri svakomu buđenju i hranjenju, dijete se sjetilo odakle je došlo, pa bi se opet rasplakalo. “Netko mi je uzeo krila!” Kad je dijete odraslo do djevojčice, voljelo je slušati priče o vilama. Onda je djevojčica nacrtala vilu. Tvrdila je da je ta vila napravljena od malih, krilatih mirisa jednoga posebnog cvijeta. Kad je shvatila da joj ne vjeruju, uvrijedila se i okrenula leđa svijetu. Vilenjak joj je šaputao: “Obožavam svijet i život, jer si ti tu...” Kad je djevojčica odrasla do djevojke, čula je da u nekoj dalekoj zemlji u Aziji stanuje preostalo pleme vila. Ona je tamo otputovala noseći u njedrima vilenjaka, kao putokaznu spravicu. Vilenjak joj je govorio: sad lijevo, sad desno, sad tamo, sad onamo, sve dok nisu natrapali na još topli trag vilenjačkoga plemena. Kad su je uveli u palaču kraljice, kraljica, koju su zvali vil-vila, sjedeći na ružičastu lotosu, i igrajući se s čarobnim štapićem, reče: “Odluči: želiš li svoja krila, ili želiš svoje ljudske korake?” Vilenjak je jedva dočekao taj trenutak. Skakao je u njezinim njedrima tako burno, da je ona pomislila kako joj srce puca od nemoći da izabere.. “Želim biti vila u svijetu ljudi,” reče došljakinja, i zaprepasti samu sebe. Kraljica tada siđe s lotosnoga prijestolja i pruži joj olovku, kist, i frulu. “To je to,” reče. “Izaberi.” “Uzmi sve troje,” došapnu hitro vilenjak, i baci se žrtveno, baci se radosno, baci se naglavce u njezino srce. Ona uzme sve troje, i ne pokaja se. Postade najprije slikarica, potom glazbenica, naposljetku pjesnikinja. I nikada, kroz tisuće i tisuće godina, ne prestade ni svirati, ni slikati, ni pjesme pisati. I još jednom, ne pokaja se nikad. Tko zna kakvo nam je svima dobro namijenjeno nekim gubitkom?

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 3.