I pitam se, zašto baš sada, u ovim zrelim godinama, nakon što sam već prošla mukotrpni put spoznavanja i upoznavanja mog unutrašnjeg djeteta, nakon svih ovih godina u kojima sam se korak po korak približavala djetetu u sebi i učila ga voljeti, grliti i ljubiti, da bismo naposlijetku ostvarili jednu predivnu vezu, koja traje i danas.
Zašto nikada prije, listajući stare albume, nisam primjetila zov upomoć, koji mi je svojim ozbiljnim pogledom odašiljalo dijete sa požutjelih slika?
Zašto sam morala na teži način shvatiti, gdje sam se i kada putem izgubila, dok mi je odgovor umjesto u tisućama knjiga, ležao pred nosem, brižljivo spremljen između korica prašnjavih albuma?
Ne znam, no više i nije važno. Glavno je da smo se moje dijete i ja pronašli, makar i na teži način.
Međutim, naprosto sam fascinirana »otkrićem« koje moram podijeliti sa vama. Možda će ta spoznaja pomoći nekom drugom, da njegovo putovanje do konačnog zagrljaja na nekom od životnih perona, traje kraće i bude što bezbolnije.
Nakon što dijete u meni i ja već duži niz godina živimo u sretnoj simbiozi, vraćam se polako unatrag i vidim ono što je mojim očima prije bilo nevidljivo. Možda je trebalo biti tako. Možda sve dolazi u svoje vrijeme, baš onako i onda kada je potrebno, da u ovom životu naučimo lekciju, zbog koje smo odabrali ovu egzistenciju.
Uglavnom, sve je krenulo tako, da sam jednog tmurnog i kišovitog dana, izvukla već gotovo zaboravljene albume iz starog ormama i počela ih listati od samog početka. I kako sam pregledavala fotografije, jednu za drugom, priča mog malog djeteta sa slika, savršeno se uklapala u moje spoznaje do kojih sam došla tijekom dugih godina, tražeći mjesto i razlog zašto smo krenuli različitim putevima.
Nemam puno slika iz svog djetinjstva, fotografije su tada bile crno bijele i prava rijetkost. Ali onih nekoliko koje me gledaju iz albuma, govore rječitije od bilo kakvih riječima kojima raspolažemo ljudi, da bismo opisali kako se osjećamo!
I svaka, baš svaka, ima svoju priču. Sjećanja i spoznaje naviru poput bujice narasle rijeke izmakle kontroli. I pitam se, kako to nikada prije nisam opazila.
Držim u rukama sliku neposredno nakon svog rođenja. S nje me gleda nasmijan i presretan pogled zadovoljnog, debeljuškastog djeteta, koje se s iskonskim čuđenjem igra prstićima na svojoj ruci.
Čista i nepokvarena radost cjelovitog, tek rođenog bića, presretnog naprosto zato što jest.
Listam dalje do šestog mjeseca starosti. Maleno se dijete kupa, gleda me i prskajući smijeh i vodu u čarobnim kristalićima prpošnosti, širi veselje u nevidljivi eter oko sebe. Zarazno se smije, pa se nesvjesno smiješim i sama. Malo dijete na slici je sretno i neopterećeno. U očima jasno vidim, da je u njima još uvijek, netaknuta prisutna sva mudrost stoljeća.
Na red dolazi slika dvogodišnjeg djeteta, koje umotano u toplu bundicu, sjedi na jednom drvenom stolcu sa svojim plišastim medvjedićem, očito namješteno tako u svrhu fotografiranja. Na licu više nema osmjeha. Pogled je ozbiljan i tog. Nešto mu očito nije po volji. Mislim, da se nije željelo fotografirati, ali su odrasli inzistirali. Ta mala izgubljena bitka, pokvarila je njegov osmjeh. Ni ja se više ne smiješim, dok promatram sliku.
Slika na ulici. Sedma godina starosti. Dijete stoji ozbiljno, poput vojnika, u posve novoj haljinici zelene boje koju mu je sašila mama (boja se ne vidi, ali je se nekako sjećam), u smeđim cipelicama koje su joj izabrali roditelji. Okrenuta prema suncu (kako bi slika uspjela), žmirka i poluzatvorenih očiju mrzovoljno gleda u kameru. Nije se željela slikati i nije željela nositi zelenu haljinicu (zelenu boju ne volim ni danas), ali uistinu je željela ugoditi roditeljima.
Četrnaesta godina, slika je u boji, ista cesta, druge boje, ali pogled je onaj isti, tužan i ispunjen čežnjom. U pitanju je škola i očekivanja postavljena pred nju. Bila je odlična učenica. Ali odlična po »nardužbi« i da ispuni sva očekivanja. Ali nije imala mladosti. U sjetnom su se pogledu sakrivale neispunjene ljubav i svi neotplesani plesovi. Osamljenost i razočaranost životom.
Mnogo je još takvih slika, previše da ih nabrajam. I mnogo je ovakvih priča, koje sakrivene čuče iza objektiva fotoaparata, pohranjene negdje duboko u nesvjesnom.
A onda, polako, kako sam spoznavala sebe i pozadinu svog nezadovoljstva, sve je više fotografija na kojima se smiješim. I opet, svaka od njih ima svoju priču. Sretnu ili manje sretnu, nebitno, no očito je osmjeh tek plod pomirenosti sa samom sobom i malim djetetom u meni. Kako učimo opraštati jedno drugome i kako se ponovno učimo voljeti, tako je i sve više sretnih fotografija.
Bacam svoje albume u stranu i grabim albume svog djeteta. Želim vidjeti kakve su njene slike. Da li je na njima više smijeha ili ozbiljnog djeteta. I bude mi toplo pri srcu kada vidim, kako oko nje pršti zarazni smijeh mudrosti i zadovoljstva time što naprosto jest!
Slike svog djetinjstva ne mogu promijeniti. Oko kamere ne laže. I to je dio mog iskustva. Učim voljeti to iskustvo. Svakog dana iznova.
Ali sam nekako potajno sretna, što mogu svom djetetu prenijeti ovu jednostavnu spoznaju i »tehniku slika«, kako bi manje lutala kada se izgubi u vrtlogu života!
Nije potrebno pročitati na stotine knjiga, da bismo otkrili u kakvim smo odnosima sami sa sobom, s malim djetetom u sebi i svojom okolicom, dovoljno je otvoriti stare albume i prisluhnuti pričama koje su nevidljivim slovima ispisane na fotografijama te pogledu koji nas gleda s požutjelog komada papira.
Može se desiti da ostanemo iznenađeni spoznajom, kako je katkada više boje u crno bijelim fotografijama, a mnogo više sivila na onima u boji. Samo treba otvoriti srce i znati »prisluhnuti« bojama.