Mnogi kažu: - život je težak. Nema se novaca, kuća stara i trošna, auto samo što ne rikne, djeci treba priskrbiti što više i bolje, a i mi sami imamo razne želje koje bismo si željeli priuštiti za života.

Ne tuže se na život samo oni koji nemaju baš u izobilju, oni se dapače tuže manje. Više se tuže oni koji imaju više, jer njima je puno puta malo to što imaju.

No, postoji jedan svijet u kojem je sve to nevažno. Svijet u kojem smo svi na istoj strani vage, u kojem je samo važan današnji dan. O sutra nitko niti ne razmišlja jer, taj sutra, mogao bi nekome donijeti obilje tuge,  nekome veliku bol, razočarenje, patnju. Zato se svako jutro, u tom svijetu, žene bude sa osmijehom, jedna drugoj pričaju čarobne priče, viceve, jedna drugoj masiraju leđa, noge, donose čašu vode ako su žedne, pripreme obrok, dodaju lijek. 

Tu u tom svijetu nema bogatih niti ima siromašnih, tu su svi ogoljeli. Ovdje se samo razlikuju po boji pidžame jer se svi nalaze u bolničkim krevetima.

Pitate se o kakvom svijetu se radi?,  Kakav je to svijet gdje se živi u krevetima?

Pa eto, riječ je o odjelu za žene odnosno trudnice sa rizičnom trudnoćom.

Svatko onaj tko jednom proboravi na ovom odjelu ima aposlutno drugačiji pogled na život.

Nema više očaja zbog  kašnjenja plaće, nema ljutnje zbog neplaćenih računa, zbog zločestih susjeda koji uživaju u traču. Ovdje  u ovom svijetu sasvim drugi problemi su u prvom planu, ovdje se žene bore za živote i nemaju vremena trošiti svoju snagu na tako lako rješive probleme kao što su gore nabrojani.

Jednom kad se uđe kroz bolnička vrata, na čuvanje trudnoće, najčešće se idućih 6-8 mjeseci može zaboraviti na vanjski svijet, na ustajanje iz kreveta, na sve one male sitne stvari koje su u vanjskom svijetu ljudima važne. Obično su žene pod terapijom apaurina ili normabela ili prepara od kojeg srce udara kao ludo, a najčešće prepar dobivaju kroz iglu, te su cijelu trudnoću osuđene na pikanje i strogo mirovanje u krevetu. Često im popucaju žile na rukama, pa ih ostatak trudnoće, nekad i duže od četiri mjeseca pikaju u noge jer nema drugog načina da im daju lijek.

U ovome svijetu glavna tema su dani, tjedni (koji se svakodnevno broje), amniocenteza, ultrazvuk, CTG, stanje čeda u utrobi. Jer najčešće su ugroženi životi majke i djeteta, i majka sve čini da to malo biće ugleda svjetlo dana.

A nije lako!

Gotovo svakodnevno prolazi mučne preglede, trpi bolove, strahuje, a ne postoji drugi način da rodi dijete iz rizične trudnoće osim kroz bol i patnju. Svako jutro ove žene su izložene bolnim pregledima, potom raznim mjerenjima, analizama, često pregledima prisustvuje i veći broj studenata, i žene su tad prisiljene zaboraviti na bilo kakav sram i na vlastito dostojanstvo.

Ove žene su žene junaci. Žene koje često znaju kod kuće ostaviti po jedno, dvoje djece, a opet moraju se boriti za život ovog bića koje tek treba doći na svijet. Njima ni jedna bol nije prevelika, ni jedna dijagnoza nije toliko teška da je one s ljubavlju ne bi mogle prebroditi, i dani im nisu predugi jer je pred njima cilj. Vesele se onom trenutku kad će na ruke primiti plod svoje ljubavi. One ne tračaju, ne predbacuju jedna drugoj, ne svađaju se. Te žene jedna drugoj donose spavaćice, pomažu im da se umiju, da nešto pojedu, popiju, jedna drugoj solidarno pomažu što god da im zatreba.

Često su njihovi dani ispunjeni suzama jer puno žena ne uspije. Puno njih se vraća po nekoliko puta jer uz sav silan trud, patnju, bol, želju i hrabrost svejedno izgube bebu. Tada sve zajedno žale, i jedna drugu tješe.

Taj svijet treba vidjeti, u njemu treba neko vrijeme biti, pa da bi se shvatilo kakav u stvari čovjek čovjeku treba biti!