KAKO ME ANTISTRES TRESNUO PO GLAVI

Prolazim teško razdoblje. U meni se nakupilo toliko jada i čemera, toliko tuge i stida, da sam posve "zavezala". Ne mogu više ni razgovarati. Pokušaji da me uključe u neke aktivnosti su redom padali u vodu. Za ples imam dvije lijeve noge. Fitnes i slične fizičke torture nemam afiniteta, plivati nikada nisam naučila. Najbolje se osjećam kad se nakon posla zatvorim u svoj mali stančić, isključim telefone i samo ležim i buljim u strop.

Prijateljice zaključuju da sam u depresiji. No, psihić kome sam otišla tvrdi da sam posve ok, ali mi je za svaki slučaj dao neke pilulice. Samo sam ih tri dana uzimala i brzo odustala.

Ljudi moji, ne morate mi vjerovati, ali od tih lijekova ja sam se samo osjećala gore i nakon treće pilulice sam prestala. Sve sam ih pobacala u školjku i pustila vodu.

Danas nisam otišla na posao, samo sam javila da sam bolesna i nastavila nepokretno ležati na krevetu. Dojadila mi je jurnjava, rokovi, izderavanje šefova, nemoć kolega da se suprostave, urotnička sašaptavanja po hodnicima, lascivne dvosmislice mog šefa. Sve mi se smučilo.

Frendice su silno zabrinute, ravno s posla dojurile k meni. Natjerale su me pod tuš i rekle da me vode na zanimljivo mjesto, kao da nisu svjesne toga da mi više ništa nije zanimljivo. Toliko sam pasivna da sam im dopustila da me odvuku u nekakav Centar za zdravi život.

Na vratima prostorije pred kojom smo se našle piše: ANTISTRESNA RADIONICA.

Unutra šarolika skupina, više žena nego muškaraca, više sredovječnih nego osoba mojih godina. Jedna žena prikuplja novac. Moje frendice daju već prirpemljenu sumu, ja posežem za novčanikom, a one samo kažu, mi te častimo.

Žena koja je skupljalaa novac nas poziva da formiramo krug i da se uhvatimo za ruke. Ponavljamo za njom riječi neke molitve. U pozadini svira tako tiho ambijentalna glazba da stvarno moram napregnuti sluh da je čujem. Nakon molitve nam dopušta sjesti, ali uspravnih leđa i zamoli da zatvorimo oči za kratku meditaciju.Njezin monotoni, prigušeni glas nas uvodi u postupak vizualizacije, no ja ne uspijevam vidjeti ni to mjesto na koje nas vizualno vodi niti čuti šumove koje nam sugerira. Svako malo nas poziva da uskladimo ritam disanja. U jednom trenutku zašuti. Samo tiha glazba struji oko nas, a ja sam i dalje svjesna stranaca oko sebe. Upravo sam se pitala šta ja radim tu i zašto sam mojim curama dopustila da me dovuku ovamo. Leđa su mi posve ukočena i bole me. Na rubu mojih spuštenih kapaka trepere mali svjetlosni balončići. Kapci me svrbe i želim ih otvoriti i upravo u tom trenutku me glasan pljesak ženinih ruku i natjera da otvorim oči.

Žena sada stoji u krugu koji smo formirali i poziva i nas da ustanemo. Slijedi obična tjelovježba "olabavljivanja": ruke gore, ruke dole, ruke širom, ruke skupa naprijed, ruke skupa natrag, otresanje i tako nekoliko puta.

Žena nas ponovo poziva da zatvorimo oči i diktira jednoličnim glasom ritam disanja. Kontroliranim imonotonim glasom udara ritam:

"Udahni sve dobro!

Izdahni sve loše!" - Ponavlja do u beskraj.Meni postaje zamorno i dosadno, imam neodoljiv poriv za zijevanjem i očni kapcim me počinju neizdrživo svrbjeti. Opet me spasi glasan pljesak njezinih ruku. Poziva nas da sjednemo. I ona sjedi na stolcu koji se odnekud pojavio u sredini našeg kruga.

"Sada ćemo prazniti naše unutrašnje skladište" - kaže ona. Rukama figurativno zahvaća nešto u području prsa i figurativno to baca na pod kraj sebe.Svaki put otresa ruke, kao da ih je i stvarno zaprljala nečim. Svi ponavljaju kao djeca u igri. Čini mi se da ta smiješna igra predugo traje, ali opet me spasi pljesak (ta žena baš voli pljeskati, možda pljeska sama sebi).

Mi se ponovo na njezin poziv uhvatimo za ruke i ponavljamo za njom završnu molitvu.

Nakon toga nas poziva da sjednemo nešto udobnije i podijelimo iskustva. Slušam oko sebe fantastične iskaze, ja tupasto šutim i mislim se: "O čemu oni, na čemu su ti ljudi". Žena me pita imam li ja što posebno reći, ja kažem da nisam ništa doživjela, da me samo bole leđa, svrbe kapci, da mi se užasno spava i da sam jako žedna. Odnekud se pojavi pladanj pun čaša sa sokovima i vodom.

Ljudi oko mene me tješe da je to zato što mi je prvi put, ja u sebi šapćem da je i zadnji put, glasno tvrdim samo to da nisam podložna sugestiji. Zapravo se osjećam nasamarenom, prevarenom.

Žena zakazuje novu seansu ANTISTRESA za tjedan dana, grupa među sobom vodi nevezane razgovore, ponašaju se kao stari znanci. Jedva čekam da izađem na zrak i zapalim cigaretu. Ljuta sam na moje cure, no van ih samo zamolim da za mene više nikada ništa ne organiziraju na svoju ruku. One su me razočarane mojom reakcijom šutke iskrcale pred mojom zgradom.

U liftu se gledam u ogledalu, počinjem se smijati dok izgovaram rečenicu upućenu samoj sebi: "Dobra večer budalo!"

Smijem se nekontrolirano dok tražim svoju malu tekicu u koju povremeno zapišem nešto. Ovo iskustvo je vrijedno zapisivanja. Prisjećam se sada onog imaginarnog vađenja iz unutarnjeg skladišta na koje nas žena navodila. Ovo napisano bih joj željela pokazati. Ovo ja zovem "vađenjem", jer ja moram vidjeti šta sam izvadila, a slova su vidljiva.

Ispada da je moja mala tekica prilično antistresna i spašava me da sutra ne ospem paljbu po mojim curama. Znam da su to napravileiz brige i želje da me izvuku iz stanja u kojem sam zapala. Pa, donekle je upalilo, evo, progovorila sam, tj. propisala sam. To što je ljutnja ispisala ova slova je vjerojatno dobro.

Na brzinu se spremam za krevet, sutra idem na posao, pokušat ću sa šeficom današnji dan pretvoriti u slobodan dan ili dan godišnjeg odmora.

U kupaonici još jedanput zavirim u svoje umorne oči i tiho, sama sebi kažem: "Laku noć budalo!"