Hrabro pleme ratnika krenulo je na put. Dugo su živjeli među snijegom i ledom okovanim planinama, stoga starješine odlučiše povesti svoj narod u toplije, južnije krajeve. Dugo su putovali, mnoga bitaka bili, a i mnogo saveza sklopili. Puno ih izginulo putem, no hrabre su majke nove sinove rodile, te mlada generacija ratnika povede svoj narod u obećanu zemlju.

Bljesnula je pred njihovim očima poput najsjajnije zvijezde. Okupana zlatnim suncem i oplakana kristalnim morem bila je toliko lijepa, da su joj i najljepše žene svijeta trebale zavidjeti. Stoga je i nazvaše Ljepoticom. Jer uistinu njihova je obećana zemlja bila ljepotica među ljepoticama, krasotica među krasoticama.  

Kad je sa svojim narodom napokon stigao u Ljepoticu zemlju, starješina plemena pade ničice, uze grumen svete zemlje i poljubi je. Ostali slijediše njegov primjer. Znali su ti pradavni došljaci da zemlju treba poštivati kao što se poštuje ženu, jer obje rađaju potomstvo, hrane ga i odgajaju.

Uskoro sagradiše svoje domove na svetoj zemlji. Neki se smjestiše među zlatno klasje ravnice, drugi među brdovite predjele zemlje Ljepotice, a treći pak uz kristalno more.

Među onima koji dođoše na more bila je i velika obitelj Cokalova. Za svoj su dom izabrali plodna polja podno nekoliko malenih brdašaca. Ubrzo sagradiše kamene kuće, torove i bunare. Zemlja se marljivo obrađivala, blago svakodnevno odvodilo na pašu, a morska riba okretala na žaru. Dok je trajalo proljeće sve je bilo dobro, baš kao što to i priliči obećanoj zemlji, no čim je nastupilo ljeto, počeli su i prvi problemi. Sunce je počelo sve jače grijati, kamen se stao žariti, a bunari presahivati, jedan za drugim. Strašna žeđ zavlada. Blago je skapavalo na polju, ispaše gotovo da nije ni bilo, jer je sunce spržilo svu travu. Voda se smjela koristiti samo u najgorim trenucima. Žene su bile očajne, a djeca uplakana. Obećana zemlja preobrazila se u oganj. Stari Cokalo, glava obitelji, bijaše shrvan od boli gledajući svoje kako umire od žeđi.   Molio je nebo i oblake da im podare kišu, ali oni nisu prepoznavali njegove riječi donesene iz pradomovine. Slomljen zazove ime starog plemenskog boga Vodana da im pomogne. Molio mu se danima, slavio ga i prinosio mu žrtvu.  Na najvišem brdu svoje nove domovine stari Cokalo odluči žrtvovati sebe bogu Vodanu, sve samo kako bi spasio obitelj.

Vjetar zafijuče, drveće se uzburka, zemlja protrese, a iz samog srca brda prasnu veliki mlaz vode. Bio je to on! Veličanstveni bog voda Vodan! Čuo je njegov vapaj.

Stari Cokalo klekne pred bogom svoje pradomovine.

- Tko se usuđuje dozivati ti me iz dubine zemlje!?-progrmi voda.

- O, presvijetli, svevišnji bože. To sam ja, stari Cokalo, glava obitelji. Ponizno klečim pred tobom, nadajući se da ćeš uslišiti moju molitvu.

- Što je to što želiš od mene? Tražili ste obećanu zemlju, dali smo vam je. No čim ste došli, zaboravili ste na svoje bogove. Ostavili ste ih zajedno s pradomovinom. Dok je sve bilo dobro, nitko nas se nije sjetio, nitko nam ime nije izgovorio, a kamo li žrtvu prinio. A sad na prve znake, nevolje, besramno tražiš moju pomoć! Tražili ste obećanu zemlju, nosite se s njom i svim blagodatima i nedaćama koje vam donosi. Odlučili ste da vam vaši bogovi ne trebaju u dobru, stoga nas pustite na miru i u zlu-odlučno će Vodan.

- O, presvjetli bože pradomovine. Molim te za pomoć. Podari mi nepresahla vrela, uprotivnom će moja obitelj umrijeti od žeđi. Ako uslišiš moju molitvu, sa sinovima ću sagraditi grad koji će vazda slaviti tvoje ime. I tvoja će dobrota biti za vjekove. Dajem ti svoju iskrenu riječ. Ako ne ispunim svoje obećanje ili ako se njemu usprotivi bilo tko od mojih potomaka, onda neka bijes svih bogova pradomovine razori taj rđavi grad.

Vodan usliši molitvu starog Cokala. Voda je izvirala sa svih strana. Bilje je opet bujalo, a stoka pasla po poljima. Obitelj je bila spašena. I stari je Cokalo održao svoje obećanje. Osnovao je grad koji je nosio ime vodenog boga iz pradomovine. Nadjenu mu ime Vodice. Još i danas stoji taj grad na obali istog onog kristalnog mora u obećanoj zemlji Ljepotici, koji do danas nije izgubila ništa od svog sjaja. I tako je voda gradu podarila ime.