Bilo je to u davna vremana, još onda kada je svijet bio poput hrasta čije su grane i koru činili nebo i zemlja, a njegovo korijenje bio je podzemni svijet mrtvih. Bilo je to drvo života, na čijoj je najvišoj grani sjedio orao  i promatrao cijeli svijet. Bijaše to Perun, vladar svijeta živih, neba i zemlje. Znao je Perun biti i čovjekom. Vozio se tada u kočiji upregnutom jarcem, a u ruci je nosio moćnu sjekiru, koja bi mu se uvijek vraćala nakon što bi je bacio na zle ljude i duhove.

No, ipak više od svega volio je on biti orlom i s visina držati red u svijetu.

U korijenju stabla živjela je strašna zmija. Bijaše to Perunov neprijatelj Veles, vodeni bog podzemlja. Bijaše opako to stvorenje. Koliko god bi ga puta Perun pobijedio, Veles nije odustajao, već je i dalje smišljao još gnjusnije i opakije planove kao unijeti kaos u svijet.

I dogodilo se to baš nakon još jednog Velesova poraza.  Kao zmija koja razdire svoju staru kožu i iznova se rađa u novom tijelu, baš tako u novom obličju preporodio se i bog pozemlja. I smislio on tako najbolji plan do sad. Bijaše to nešto najsmjelije i najodlučnije što je ovom stvoru ikad palo na pamet. Odluči on, ni manje, ni više, nego oteti Perunovu ženu Mokoš, moćnu vladaricu sunca.  

Pod okriljem noći, u gluho doba dana, ukrade on Mokoš i preko vode s njom ravno u svijet mrtvih. Strašna studen zavlada zemljom. Stabla odbaciše svoje lišće, ptice odletješe na jug, a mraz okova sve vode. Snažan vjetar zavijao je kroz brda i doline. Nebo je bilo okovano olovnim oblacima,čak se i zvijezde ugasiše zbog hladnoće. Nasta prava ledena pustoš.

Očajan je bio Perun. Nije znao što mu je činiti. No kao vrhovni bog, kao vladar neba i zemlje, nije smio odustati, valjalo je vratiti Mokoš, pobijediti Velesa i ponovno vratiti red u svijet. Samo kako? Jako je volio svoju ženu, stoga je strahovao da bi joj zbog njegovih djela Veles mogao nauditi. Prvi put od kad je svijeta i vijeka Veles je bio nadmoćan.

Shrvan od boli obrati se svom ocu prabogu Svarogu.

- Ponizno puzim danas pred tobom, oče. Jadima mojim nema kraja. Ona podmukla guja iz gnjileži svijeta drznula se oteti mi životnu suputnicu, moćnu vladaricu sunca Mokoš. Od kad je nema, zima je zavladala. Život se ugasio. Nema više ničeg doli studene pustoši. Pomozi mi oče, ponizno te molim. Pomozi mi da vratim red u svijet-zavapi Perun.

- Ustaj, sine! Zar vladaru neba i zemlje dolikuje ta tako sramotno puzi!? –zagrmi prabog Svarog.

Perun se malko posrami pred gromkim očevim glasom i usta sa zemlje.

- Ne trebaš moju pomoć, ti si vladar svijeta i čuvar poredka. Samo ti znaš kako spasiti Mokoš, ja ti u tome ne mogu pomoći, jer ja sam samo ostarjeli bog koji se već davno odrekao svojih božanskih moći. Odgovor leži u tebi. Zaroni u svoju dušu i znat ćeš kako pobjediti Velesa-zagrmi još jednom prabog Svarog i nesta.

Dugo je razmišljao Perun. Što je više tragao za odgovorom, to je manje vremena imala Mokoš da se kao vladarica sunca vrati na nebo. Zima je i dalje bjesnila. Veles je u podzemlju zadovoljno trljao ruke. Izađe  jednog dana na zemlju kako bi uživao u svojoj konačnoj pobjedi.  Perun ga je samo promatrao s oblaka i mudro čekao svoju priliku. Kada je ovaj izašao na čistinu gdje se nije mogao sakriti, sasu Perun na njega svoje munje. Grmilo je nebo, tresla se zemlja. Nesta strašan boj. Bog podzemlja i bog života krvavo se zaratiše. Bježao je Veles, skrivao se iza drveća, kuća i ljudi. Pretvarao se u razne životinje i svakakva čuda, ali nije mogao umaći Perunovu bjesu. Na kraju ga dočeka kazna kakva i dolikuje takvom opakom stvoru. Perun ga sasvim dokrajči, protjera natrag u podzemlje, oslobodi svoju ženu Mokoš i vrati se na vrh stabla života kako bi ponovno donio red u svijet. Iz oblaka se prolomi kiša. Značilo je to samo jedno, Perunovu pobjedu na Velesom. S kapima kiše, topio se snijeg i led, klice su klijale, bilje bujalo, a cvijeće cvijetalo. I opet je sunce granulo iza oblaka. Mokoš se vratila svome mužu, a s njom i proljeće. Život se ponovno budio. I opet je bilo sve po starom. Nakon proljeća, stiglo je ljeto. Sunce zasja jače no ikad, bio je to zadovoljni Mokošin osmjeh jer je ponovno bila u naručju svog voljenog. Uskoro se i žito zlatilo na polju, grožđe dozrijevalo i ljetina se sakupljalo.

No zlo nikad ne spava. Tako ni nakon poraza vječni san nije usnio bog podzemlja. Nije se htio predati Veles. Još jednom se rodio u obliku zmije i zaprijetio svijetu. Taman kad su žeteoci požnjeli zadnje klasje žita, spremili ljetinu i napravili vino, tmurni se oblaci nadviše nad zemljom. Zapuše opet onaj isti hladni vjetar. Ptice se uznemiriše i odletješe na jug. Životinje se povukoše u svoje brloge i pođoše na počinak. Sve je izgledalo nekako zloguko i nešto loše osjećalo se u zraku. Bio je to Veles koji se osokolio i još jednom ugrabio Mokoš.  

- Jao!-zavapi ranjeni Perun i odluči ne čekati već se odmah i jednom zauvijek obračunati s Velesom.

- Staniiii!-zagrmi s visina. Bio je to njegov otac, prabog Svarog.

- Budale žure, mudri čekaju pravi trenutak! Ništa ne možeš učiniti. Treba čekati pavi trenutak. On nije sad-prekori ga otac.

- Ali, moram spasiti Mokoš!-jadikovao je Perun.

- Ne možeš je spasiti ovog trenutka. Velesova moć sad je najsnažnija. Trebaš čekati da on oslabi i onda ga poraziti. To je jednostavno onako kako jest. Vas dvojica djelovi ste istog kruga. Držite ranotežu jedan drugom. Ni ti ne bi bio toliko plemenit, da nije njegove zlobe. Nit bi on bio toliko zloban, da nije tvoje plemenitosti. Uvijek će postojati neprekidna borba dobra i zla. To je krug koji se okreće i nikad ne staje. Pomiri se s tim. Ne gubi nadu. Već skupljaj snagu, za trenutak kad će Veles biti najslabiji, tad ćeš ga opet pobijediti i vratiti svoju Mokoš-reče stari prabog Svarog i opet nesta.

Tako je i bilo. Mudre Svarogove riječi se ostvariše. Opet je Perun vratio Mokoš i uspostavio red u svijetu. No isto se tako još jednom drznuo Veles i oteo vladaricu sunca.

I tako od pamtivjeka sve do današnjih dana, tijekom ljeta Mokoš je kod Peruna, a zimi u podzemlju kod Velesa. Još uvijek Perun progoni Velesa po zemlji, napada ga svojim munjama s neba, a Veles  bježi pretvarajući se u razne životinje ili skrivajući se iza drveća, kuća i ljudi. I mnogi kažu da baš na onom mjestu gdje udari grom, Veles se skriva od Peruna.