4. KAKO JE NASTALO TRNJE

 

        Bilo jedno takvo doba, u kojemu ruže nisu bile ruže, nego začarane djevojke. Tko se želio oženiti, taj bi prošetao vrtom i izabrao sebi ružu; a mogao je birati od bijele do žarkocrvene, i dalje do ljubičaste – a i svi su bezbroj-preljevi bili ponuđeni. Netom izabrana i ubrana ru`a smjesta se provrgavala  djevojkom, i odlazila s mladoženjom ravno u crkvu, ili pod vrbu.

        Ruže su listom pristajale na svoje prosce. Nije im padalo na um da bi ih mogle odbiti. Jer sve su željele biti ubrane u djevojke, govoriti ljudskim jezikom, i rađati ljudsku djecu.

U ono vrijeme ruža je bilo više nego ružoberača. U ono vrijeme ru`e nisu imale trnje. U ono vrijeme nije bilo ni pitanja, ni skanjivanja, već samo pristanka.

Jednoga je dana jednoj narančastoj ruži posrećilo da ju ugleda i po`eli jedan momak u potrazi za nevjestom. Pru`i on ruku za njom, i taman kad ju je htio ubrati, osjeti oštar ubod u prst. Ruka uzmakne: u vrhu prsta crvenila se kaplja krvi. Snubitelj se zapanji. Upita narančastu ružu:

“Što je ovo, znaš li”?

“Trn”, odgovori mu. “Ja želim ostati ruža. To je to”.

“Trn?! Otkada je on”?

“Od ovoga časa. Trn je moje “ne”.

“Zar ti ne želiš progovoriti ljudskim jezikom”? upita prosac, nadajući se da će se ruža predomisliti. A bio se baš dobrano zagledao u nju.

“Zašto se nitko ne upita imaju li i ruže svoj jezik? I je li taj jezik možda vrijedniji učenja od ljudskoga? Da, zašto nitko ne poželi naučiti naš jezik”? raspriča se jogunica. “Ti, na primjer”.

“Jezik ruža?! Nisam znao da ruže govore”.

“Miris je naš jezik. Naši su mirisi naše riječi. One su raznih boja. Znaj da je miris jezik duše. Mi možemo jedne drugima ispričati najčudesnije i najzakovrtnije priče, tako je bogat i istančan naš jezik. Vi, ljudi, gluhi ste za nj. Vi, ljudi, samo galamite”.

Momak se zapanji. Sad je tek svim srcem poželio narančastu ružu. Što joj reći da bi ju privolio sebi – kako ju osvojiti da bi dobrovoljno pošla za nj?

“Zar ti ništa ne znači moja želja”? upita iskreno. “Zar ti nije milo što si željena, što si nekomu na svijetu – to jest, meni - baš ti draga i najdraža – ti, i nijedna druga”?

Čuo je ružin smiješak, kao miris s tamnije strane zlaćane boje.

“Oh, čovječe”, reče ruža. “Nije dovoljno da samo ti želiš mene. I ja moram poželjeti tebe. Inače će naša zajednica biti polovična, ljubavi nedostojna. Meni je moja želja jednako važna kao i tebi tvoja”.

Prosac je u čudu stajao pred ružom.

“Ovo nisam ni od koga čuo”, izusti napokon. “Jesi li ti ruža, ili anđeo? I na kojemu mi to jeziku razgovaramo”?

“Zar nisi zapazio – na ružin-jeziku, na jeziku duše? Inače me ne bi ni čuo ni razumio – glatko bi me otkinuo, ne misleći o tomu želim li ili ne želim biti ubrana. Hvala ti za sluh, a oprosti zbog uboda”.

 

Slušajući ovaj razgovor, ostale su ruže u tili čas buknule trnjem, i postale su i ostale samo ruže. Na seoskomu šetalištu povrvješe tada djevojke, kao da su tu oduvijek. Momci ih počeše zagledati, kao da je tako oduvijek.

I kao da nikada nije ni bilo, nestade doba vrtnih gredica, ravne berbe, i bezmirisnoga pristanka.

 

 

Bolje i “ne”, nego neobostrano “da”.

 

 

          Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 5. (još neobjavljeno)