Davida sam upoznala prije jedanaest godina. Bio je tada osamnaestogodisnjak, mrsav, blijed i bez kose koja je vec opala nakon prvog ciklusa kemoterapije. Leukemija. Sve ove godine, taj decko se ni jedan jedini put nije nasmijao. Stalno ozbiljan, namrgodjen, djelovao je hladno, nepovjerljivo, daleko. Nije puno razgovarao ni sa medicinskim osobljem, niti sa clanovima svoje obitelji. Razumljivo s obzirom na situaciju u kojoj se nasao i s obzirom da je odabrao svoj nacin prozivljavanja onoga sto mu se dogadjalo. Tri godine trajala je intenzivna borba sa bolesti. Lijecnici su vidjeli borbu...

David se nije borio. Nije prestajao dolaziti u pratnji roditelja, nije se bunio protiv terapije. Ipak je izgledalo kao da je svima drugima bilo bitno da ozdravi, samo on je postajao sve ravnodusniji, ili kao da mu je vec svega dosta. Sjecam se da je jednom rekao: "Kako Bog odredi, ja ne mogu vise. Pogledaj me..." Da, doista se patio. I bila je muka gledati ga i biti nemocan, pored svega.

Ipak, nakon tri godine patnje, odjednom je krenulo nabolje. Cak se nakon zadnje terapije i njegova krvna slika vratila u normalu. Doktori su se bojali recidiva. Narasla kosa, sazreo je, ozdravio je, zavrsio studij, zaposlio se...

Sedam iducih godina dolazio je redovno samo na kontrolu. Izgledao je odlicno. Bio je zdrav. Samo, i dalje je bio onaj isti mrgud. Taj meni dragi mrgud, kojeg sam gledala kao dijete u odnosu na ostale znatno starije pacijente, jednom prilikom cekajuci nalaz krvne slike u ambulanti, susreo je Sandru. Djevojka njegovih godina, takodjer pacijentica. Sandra je tada tek zapocinjala lijecenje od limfoma. David je i dalje bio zdrav, ali je dolazio s njom svaki put kad je primala terapiju, ili transfuziju, ili jednostavno kad joj je bilo lose od svih otrova s kojima se borilo njeno mlado tijelo...

Tu zapocinje jedna romanticna ljubavna prica kojoj su svi proricali tragican kraj.

Ali, ne! I njegova ljubav Sandra je zdrava vec cetiri godine i toliko dugo dolazili su zajedno na preglede. I sve je bilo u redu. Ta dva slatka mala mrguda postali su sretan par... Usprkos bolesti, ogranicenosti medicine i prognozama o dozivotnoj neplodnosti.

Zasto upravo danas imam potrebu pisati o ovome?

Danas sam susrela Davida. Onaj isti David koji se nikad nije smijao, danas je bio nasmijan, raspolozen. Sretan! Priznajem da me zbunio taj njegov osmijeh koji sam danas vidjela prvi put nakon jedanest godina. 

Krenu mi u zagrljaj i povika: "Ich bin Papa geworden!" ("postao sam tata")

Skakali smo po parkiralistu, vristala sam, totalno van sebe od radosti. Uskoro cu posjetiti Sandru i malog Vincenta.

Tako je Bog odredio...