50. KAD ZABORAVIŠ DA SI TIJELO

 

        Išao čovjek stazom uz obalu rijeke.

Ugleda pred sobom jednoga čovjeka, koji se dao u trk, kao da od nekoga bježi, ili nekoga goni. No taj se posklizne i skotrlja se u rijeku. Potonuo je, isplivao, stao vikati u pomoć, i opet potonuo.

        Ugleda sada čovjek još jednoga čovjeka, gdje žurno silazi na obalu da bi utopljeniku pružio štap. No ovaj tako silovito ščepa štap, da je s njim povukao i toga drugoga u vodu. Sad su se utapljala dvojica.

        Ugleda onda čovjek i trećega čovjeka. On nije ni trčao, ni silazio, već se s vrha staze bacio u rijeku. U padu mu se oblik zamaglio, pretvorio u kolut svjetla. Kad je pao u vodu, to nije bio čovjek, nego kolut za spašavanje. Ona su se dvojica uhvatila za kolut i isplivala.

        Kolut je zaplovio niz rijeku.

        Čovjek koji je sve to promatrao potrčao je dalje stazom: htio je vidjeti hoće li se kolut negdje zaustaviti. No koluta više nigdje nije bilo. Malo niže od mjesta događaja četvrti je čovjek, posve suh, izlazio iz vode.

Kao bez duše, promatrač dotrči do toga čovjeka, uhvati ga za rukav od košulje, i promuca:

        “Kako si to mogao izvesti”?

        “Na što misliš“? upita taj čovjek.

        “Pa to, to... da si se pretvorio u kolut za spašavanje”.

        “Ah, to. Takvu stvar možeš i ti izvesti, samo ako zaboraviš da si tijelo. Bolje reći, ako se sjetiš da nisi tijelo. Onda možeš postati što god ti drago”.

        “Oh”, reče čovjek žalosno, “ja to nikada neću moći”.

        “Tko kaže”? nehajno će taj čovjek. I skotrlja se u rijeku, lomatajući rukama i vapeći za pomoć. Istoga časa, prvi se  čovjek baci za njim, i u padu mu se oblik zamagli. Kad je tresnuo u vodu, to nije bio čovjek, već poveća klada. Onaj se četvrti čovjek uhvati za nju, i dopliva do obale.

        Izgacala su obojica, posve suhi.

        “Eto”, reče jedan od njih, svejedno koji.

       

        Kad zaboraviš... kad se sjetiš...

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 5.
(još neobjavljeno)