28. KAD SVIJET USTUKNE

 

        “Tamo gdje se sastaju dvije najdulje rijeke... na tomu ću te sastavku čekati kad se sunce uštapne o Ivanj danu”, rekao je Divni Stranac jednoj duši u ženskomu tijelu.

        Ona nije ništa znala o rijekama. Kroz njezino selo nije protjecala ni jedna. Odložila je kuhaču i vezivo, potrčala do kolibe seoskoga starješine i pitala:

        “Tko je u selu najstariji”?

        On joj reče:

        “Taj i taj”.

        Otrči ona do najstarijega. Sjedio je pred kolibom na suncu, pio čaj od dugovjekih trava, i čavrljao s još jednim najstarijim.

        “Je li tko od vas sreo rijeku”?

        Oni su ju gledali, potom odmahnuli glavom.

        “Mi nismo”.

        No onaj drugi se prisjeti:

        “Jednom sam, u mladosti, slušao gdje dva putnika pričaju kako su prešli rijeku. Ali možda su to izmislili, jer oni nisu bili iz našega sela, već iz ludoga svijeta”.

        Duša u ženskomu tijelu okrenu se oko svoje osi, i uputi se u svijet. Morala je saznati što je to rijeka, i koje su rijeke najdulje; jedino što je znala što je i kad je, bio je sunčev ljetni uštap.

        Putem u svijet sretala je mnoge pješake, mnoge taljige, mnoga otmjena vozila; po svratištima, mnoge trgovce, lupeže, i uhode. Još lijepa i mlada tijelom, uzbuđivala je suputnike, koji su joj onda nudili:

        “Hej, pripusti me u svoju postelju, pa ću ti reći što je rijeka”.

        Ona je uvijek bez cjenkanja pristajala, spavala je s bradatima, nabuhlima, trulima, svježima, lukavima, tupavima. Ali nijedan joj ujutro nije znao reći ništa podrobnije o rijeci, osim da je rijeka voda, koja sama od sebe teče tamo gdje teče – a nitko ne zna gdje.

        Naposljetku joj posreći. Jedan je skitnica znao da tu negdje blizu teče rijeka. Tvrdio je da čuje njezin šum. Ujutro ju je poveo u smjeru šuma, i navečer su stigli na obalu. Ona je zapanjeno gledala: zbilja, voda je sama od sebe tekla, nad njom nije vitlao bič, za njom nije jurio div s bakljom.

       

 

Kad se nagledala čarolije, upitala je skitnicu kao da je on sveznadar:

 “A koje su dvije najdulje rijeke”?

Skitnica ju je prvi puta pogledao. Usput je vidio da su joj oči duboko i vlažno modre.

        “To nitko ne zna”, rekao je. “Okani se takvih pitanja za vlastito dobro. Nego znaš što: hajde sa mnom po svijetu, bit će nam lijepo zajedno. Jer ti nemaš nikoga, kao ni ja, pa ćemo dobro pristajati jedno uz drugo”.

        “Ja imam što nitko nema: onoga tko će me čekati na sastavku dvije najdulje rijeke”, odgovori ona samouvjereno.

I požuri obalom, prijeđe most, zađe u veliki grad. Ulicama su bezumno mravinjali ljudi i vozila.

“Otkuda toliko ljudi na svijetu”? čudila se duša. “I toliko stvari? I svi nekuda jure kao da ih goni ljuti car Bjesomar”.

Zaustavljala ih je i pitala, neumorno pitala:

“Koje su dvije rijeke na svijetu najdulje”?

To pitanje nikoga nije zanimalo. Napokon se nađoše neki, pa ju odvedoše kod jednoga starog učenjaka, koji joj je objasnio da se dvije najdulje rijeke nalaze na dva odvojena kontinenta, i da se one nikako ne mogu sastati.

Ali duša u ženskomu tijelu vjerovala je riječima Divnoga Stranca.

Raspitala se gdje, na kojemu kontinetu teku jedna i druga. Stari učenjak je odmotao mapu svijeta.

“Svijet je voda”, objašnjavao je. “Kopna su kao otoci. Evo gledaj...”

Ona je zapamtila oblik oba kopna, i oblik obje na njima rijeke, i onda ucrtala njihov daljnji tok na tlorisu zemlje onako, kako se htjelo njezinoj želji. I zbilja, sastanak dvije rijeke nije se mogao smjestiti na kopnu, već negdje zakovrtno okolo kugle, na sredini mora.

“Vidiš li”, rekao je starac. “Ganjaš priviđenja”.

“Ne ganjam ja priviđenja, nego vi svi živite u priviđenju”, odbrusila je duša. “Vaš tloris očito nije točan. Ja ću nacrtati novi”.

Učenjak se ludo zabavljao, dao joj je brdo papira i šarenih olovaka, i priprosta je duša danju i noću crtala svoj svijet. Gledajući njezine risarije, učenjak je malo pomalo uviđao da su lijepe. Uzbudljive kao daleka prošlost, ili još dalja budućnost. Učenjak se na koncu  zaljubio u crtačicu.

Ivandanjski se uštap sve brže primicao. Duša se žurila da dovrši novi izgled svijeta.

“Učini, o Divni, da svijet bude po mojoj slici”, molila se. “Inače ja neću moći na sastanak s Tobom”.

Ubrzo je sastavak dvije najdulje rijeke zablistao s mape. Lipanjsko se sunce odražavalo s te točke zlatnim srebrom, srebrnim zlatom. Rijeke su na sastavcima zaglušno šumile, a onda su burno, pjenovito, valovito, uvirale u novo more. Moćne, nepoznate krošnje klanjale su se na sve strane, jer nisu znale s koje će strane stići Divni Stranac.

“Kakva milina”! klicala je razdragana duša. “I kakva snaga! Pravo si mjesto izabrao za naš sastanak, oh Nepogrešivi”!

Kad je zemljovid bio dovršen, duša nije znala što bi i kuda bi. Da se uputi na neku od strana svijeta? Ali na koju? Sjedila je u svojoj sobici, i dalje zagledana u mapu, kao u jedino čvrsto tlo. Svom je snagom usvrdlala očima u sastavke one dvije naj-rijeke. Tako je sjedila prikovana sjajem prizora, sve do trenutka kad se lipanjsko sunce nad svijetom lecnulo, poskočilo, uštapnulo.

Istoga je časa čula daleki, magloviti šum. Šum rijeke? Šum rušenja? Približavao se, sve dok nije stigao do gromoglasja, od kojega su se sobica, kuća, grad, zemlja, časom rasapnuli u prah. Ona na to nije obratila pozornost, zaposlena ulijetanjem u svoju sliku.

        Na nekadašnjemu stolu ležao je netaknut samo novi zemljovid; a kao uspomena na preduštapno doba, ležala je i ona stara mapa.*

 

“Ja sam ovdje”! raspjevala se duša. “Stigla sam istoga časa kad i sunce! Tu sam, i čekam Te”!

Kako je lako, kako je brzo svijet ustuknuo pred njezinom tvrdnjom!

 

 

        Netko onomad reče: nema ništa nevjerojatnije od stvarnosti.

 

 

*

(Nitko od preživjelih nije pitao kako se to dogodilo. Nitko, zapravo, nije ni znao da se dogodilo. A što dogodilo? Pomak  svijeta prema novomu nacrtu! Munjevit pomak, u kojemu nema vremena za razlučivanje. Tako da se svima o istomu uštapnom udaru izbrisalo sjećanje na drukčije obzore, drukčije planine, druge zvijezde. Mape bivšega svijeta, tu i tamo preživjele, završile su svoj vijek u košari za smeće kao mutanti i atavizmi, ili u najboljemu slučaju, neznalački promašaji).