2. KAD SVECI ZAGLAVINJAJU...

 

        Jedan je svetac znao danima ostajati u vrhunskomu zanosu bogoljubavi. Ljudi su na prstima, gotovo lebdeći, prilazili njegovoj pećini, ostavljajući po vrč vode, hranu, svijeće i žigice, pokrivač.

        Svetac je sve rjeđe silazio u tjelesne razine. Kad bi sišao, uzeo bi pokoji zalogaj, popio po gutljaj, ogledao se svijetom bez prevelika zanimanja, i opet, željan blaženstva, odlazio u visine unutarnjega ushita.

        Jednom, dok je boravio u tim visinama, nečija ga ruka prodrma, nimalo nježno. Svetac se trgne, otvori oči, obrve mu se i brada nakostrušiše, kao u tigra krzno. Tada, kažu, takav može pogledom spržiti čovjeka, ili čak slona. Ali pred njim je stajao sam Gospod.

        “Hej”, reče Gospod, “morao sam te ovako prodrmati, jer tebe sve više negdje drugdje ima, odnosno, sve rjeđe te ovdje ima, gdje si Mi potreban”. 

        “Gospode”, dahne svetac, “zapovijedaj...”

        “U redu”, reče Gospod dobrohotno, i sjedne kraj sveca. Nasmije se zvonko, pljesne dlanom o dlan, i reče:

        “Gle, došao ti gost, a ti, čime ćeš ga ponuditi”?

        Svetac se uzvrpolji.

        “Nisam imao pojma da će me zapasti takva čast... Osim toga, Ti, Svevišnji, i ne piješ vodu ove zemlje, niti jedeš ovdašnji kruh...”

        “Tko to kaže? Ja najslađe jedem ovdašnji kruh, i najdraža mi je voda zemlje kad ožednim”.

        Svetac se sjeti da su mještani po svoj prilici nešto pred pećinom ostavili. Jurne van, i zbilja, tu nađe vrč izvorske vode, i kruh, umotan u žensku pregaču.

        “Evo, evo”, uskomeša se svetac sav sretan, noseći ponude u pećinu. Na plosnati kamen stavi vrč s vodom, razveže pregaču, i otkrije kruh. Pritom je mislio da je sve to, ipak, san. Ali Gospod se naklopi nad ponude ni ne čekajući da se izmoli propisana molitva. Svetac je ispod oka promatrao Boga: ovaj je jeo kao izgladnjeli težak.

        “Da nije tvojih mještana, ja bih ostao i gladan i žedan”, reče Gospod na kraju obroka. “A sad bih te nešto upitao, sine moj preslatki – ako Mi dopustiš“.

        Svetac se rasplače.

        “Pa Ti najbolje znaš koliko sam s Tobom... Ti znaš da je moj život položen pred Tvoja stopala... Zašto onda pitaš“?

        “Eh, vidiš, pitam, jer nisam siguran što ti zapravo više želiš: Mene, ili blaženstvo koje ti pruža bivanje sa Mnom. Rado bih da Mi ti to kažeš“.

        Svetac je ostao otvorenih usta.

        “Ja sam mislio da je blaženstvo... da si Ti... jedno te isto...”

        “I jest jedno te isto. Ali pod jednim uvjetom: da prvo Mene tražiš, Mene zbog Mene, a ne zbog blažentsva u kojemu si, eto, proboravio pola života. Od tebe očekujem da ne očekuješ ništa drugo osim Mene. Ali ti si samoga sebe obmanuo, dijete, pa ideš k Meni po tragu blaženstva, kao pas koji slijedi gospodara zbog mirisa mesa što kaplje iz torbe”.

Svecu se činilo da će presvisnuti, da će preprsnuti, da će pregorjeti. Umjesto toga, on prošapće:

“A kakvoga bi me Ti volio, Gospode”?

“Volio bih, sine Moj dragocjeni, da budeš kao i ovi tvoji mještani - da radiš zemaljske poslove, a da budeš predan Meni bez žudnje za nadzemaljskim slastima”.

 

        Svetac je poslije toga sišao u selo, nastanio se u nekoj potleušici, i postao sve što mu je palo na um: kovač, tkalac, grnčar, vidar...

        Gospod mu je često dolazio na večeru.

 

 

       Kad sveci zanevide, neće im pomoći čovjek - Bog će im doći i kazati...

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 6. (još neobjavljeno)