"Bože,ništa od Tebe ne tražim i ništa Ti ne nudim.Ti si mi već dao više nego što sam ja imao pravo očekivati.Postoji samo jedan razlog zašto Ti se sada obraćam-jer Te trebam.Plašim se;moram se sutra s nečim suočiti i nisam siguran da to mogu sam,bez tvoje pomoći.Bože,jednom si mi dao razloga vjerovati da sam sposoban učiniti nešto sa svojim životom.Ako si tako zaista mislio,onda mi sada pomogni,jer ja s ovim ne mogu sam izaći nakraj."

To je vrsta molitve koju će Bog uslišati.Ne možemo ga moliti da nam život oslobodi od teškoća,to se neće dogoditi i možda je dobro da je tako.Ne možemo ga moliti da nas i nama bliske učini imunima na bolesti,jer on to ne može učiniti.Ne možemo od njega tražiti da nas obavije čarobnim veom tako da se ružne stvari dogode samo drugima,a nikada nama.Ljudi koji se mole da im se čudo dogodi,obično ostaju bez njega,poput djece koja se mole da dobiju bicikl,dobre ocjene.Ali ljudima koji se mole da dobiju hrabrost,snagu da podnesu nepodnošljivo,milost da se sjete onoga što im je ostalo umjesto onoga što su izgubili,vrlo često molitva bude uslišena.Otkriju da imaju više snage nego što su ikada mislili da imaju.Odakle su je dobili?Rado mislim da su im molitve pomogle naći tu snagu.Njihove su im molitve pomogle otkriti tajne zalihe vjere i hrabrosti koje im prije nisu bile dostupne.Udovica koja me na dan ukopa svojeg supruga pita:"Zbog čega da sada više živim?",ipak tijekom idućih tjedana nalazi razloge da se ujutro probudi veseleći se danu.Čovjek koji je izgubio posao ili bankrotirao kaže mi:"Rabine,prestar sam i preumoran da počnem ispočetka",ali svejedno počinje ispočetka-odakle on crpi snagu,nadu optimizam koji nisu imali onog dana kad su mi postavljali onakva pitanja?Rado vjerujem da im je to pružila brižna zajednica,ljudi koji su im dali nesebičnu potporu i spoznaju da je Bog uvijek uz one koji pate i koji su poniženi.

U Homerovoj Odiseji postoji odlomak gdje Odisej sreće Kalipsu,princezu mora i dijete bogovaKalipsa,božansko biće,besmrtna je.Ona neće nikad umrijeti.Ona očarana Odisejem,jer nikad prije nije srela smrtnika.Kako čitamo dalje,postaje nam jasno da kalipsa zavidi Odiseju što on neće živjeti vječno.Njegov život postaje smišljeniji,svaka njegova odluka značajnija,upravo zato što je njegovo vrijeme ograničeno i što ono što on odluči učiniti s vremenom,predstavlj pravi izbor.

Kasnije te godine pročitao samSwiftova Gulliverova putovanja.U zemlji Luggnagiana,Swift u svojoj mašti piše,događalo se jednom ili dvaput u generaciji da se dijete rodi s okruglom crvenom točkom na čelu,a to znači da neće nikad umrijeti.Gulliver zamišlja da su ta djeca najsretniji ljudi koje se može zamisliti,"rođeni a izuzeti iz univerzalne nesreće ljudske prirode",smrti.Ali kad se s njima susreće shvaća da su najbjedniji i žaljenja dostojna stvorenja.Oni stare i postaju slabi.Njihovi prijatelji vršnjaci umiru.U osemdesetoj,oduzima im se imovina i predaje se njihovoj djeci koja je u protivnom ne bi nikada nasljedila.U njihovim tijelima skupljaju se razne boleštine,nagomilavaju gorčina i samosažaljenje,postaju umorni od borbe za život a ne mogu očekivati da će ikad biti oslobođeni boli življenja.

Homer nam prikazuje kako nam besmrtno biće zavidi na smrtnosti.Swift nas uči da žalimo osobu koja ne može umrijeti.On želi da shvatimo kako živjeti sa spoznajom da ćemo umrijeti može biti zastrašujuće i tagično,ali da bi spoznaja da nikad nećemo umrijeti bila nepodnošljiva.Možemo poželjeti da dulje živimo ili da nam život bude sretniji,ali kako bi itko od nas izdržao život koji traje vječno.Jer mnogi od nas,doći će do točke kad će smrt biti jedini lijek za bol od koje će se naš život sastojati.

Kad bi ljudi živjeli vječno i ne bi nikad umrli,morala bi se dogoditi jedna od dviju stvari:ili bi svijet postao strašno prenapučen ili bi ljudi izbjegavali rađati djecu da bi izbjegli tu prenapučenost.Čovječanstvo bi bilo lišeno osjećaja novog početka,tog potencijala za nešto novo pod suncem,koje predstavlja rođenje djeteta.U svijetu gdje ljudi zauvijek žive,mi vjerojatno nikad ne bismo ni bili rođeni.

Ali,kao i u našim predhodnim diskusijama o bolu,moramo priznati da je jedno generalno uočiti kako je takva smrtnost dobra za ljude opčenito:sasvim je drugo pokušati objasniti nekome tko je izgubio roditelje,suprugu,ili dijete,da je smrt dobra.Mi se ne usuđujemo pokušati to učiniti.Bilo bi to okrutno i nepromišljeno.Sve što možemo učiniti jest da se pokušamo izdignuti iznad pitanja:"Zašto se to dogodilo"i počnemo pitati:"Što činiti sada kad se to dogodilo?" 

Iz knjige Harold S.Kushner