Ovih dana intenzivno razmišljam o tome, koliko smo u stvari spremni razmisliti o onome što govorimo prije nego li što progovorimo. Koliko smo uopće spremni u »ulozi promatrača sa strane« pogledati svoje postupke i »preslušati« svoje riječi prije nego li skliznu s naših usana.

Jesmo li od onih koji govore prije nego li razmisle, ili smo od onih koji temeljito promisle prije nego li što progovore? I da li je tako teško zastati za trenutak i kroz nečije oči promotriti vlastite riječi i postupke? Da li nam je uopće važno kako će naše riječi na nekoga djelovati, ili govorimo impulsivno i stihijski kako nam se prohtije? Možda čak želimo nekoga svjesno povrijediti svojim riječima? Dakako da sam zagovornik istine i dakako da ne podržavam laži i prijetvorno laskanje, ali ne mogu a da se ne zapitam, jesmo li se i koliko potrudili prezentirati »svoju istinu« na način dostojan onoga kome je upućena? Činjenica je da je istina samo jedna, ali je mnogo načina na koji možemo govoriti istinu. Uostalom, samo Univerzum zna koja je istina prava, tako da treba imati na umu da svatko od onih koji govore ima svoju vlastitu »istinu« u koju vjeruje. Dakle, radije bih govorila o mišljenju, no o istini.

Prije svega je dobro osvijestiti da i drugi ljudi imaju osjećaje, da kao i mi poznaju suze i smijeh, bol i tugu…Kao što udarac može boljeti nas, tako može boljeti i druge. Možda više, možda manje, ali bol je svakako prisutna. Uvijek sam iznova začuđena kad vidim kako pojedini ljudi misle da za njih vrijede posve druga pravila od onih koja vrijede za većinu

Svi mi možemo pogriješiti, izgubiti kontrolu i reći ono što ne mislimo. To je normalno jer svi smo samo ljudi. Ali fascinira me ona grupa ljudi koja sustavno govori sve što im je na jeziku (umu) kao da su posve sami na svijetu. I što je najzanimljivije, ne staju ni onda kada vide da su nekog povrijedili ili mu nanijeli bol… Štoviše, tvrdoglavo i uporno srljaju naprijed dok svoju »žrtvu« ne zgaze u neraspoznavni oblik na pločniku. I ako se nađe koja dobronamjerna duša da im skrene pažnju kako to baš i nije bilo lijepo, obično dobije odgovor: »Pa što, rekao sam samo istinu.«

Što je istina? Da li je moja istina nužno i vaša? I da li je istina data u tom trenutku bila potrebna? Da li je ta »istina« bila vrijedna nečijih patnji i suza? Jesmo li tom »istinom« učinilo nešto dobro i konstruktivno, ili smo uništili nečiji život i snove?

Kao i za sve druge stvari u životu, tako i za naše mišljenje vrijedi zlatno pravilo koje glasi:
»Mišljenje izrečeno u pogrešnom trenutku i na pogrešan način može nanijeti više štete nego koristi.«

No, unatoč tome, svako se mišljenje lakše prihvati ako je dano na odgovarajuć i empatičan način, s poželjnom dozom poštovanja do sugovornika; nego ako je izrečeno nepromišljeno i u afektu.

Osobno dajem mišljenje ili savjet o nečem samo ako me za to zatraže. U suprotnom vršim određenu vrstu »nasilja« nad osobom kojoj uopće nije stalo do mog mišljenja, a ponajmanje savjeta. Radije dragoj osobi dam do znanja da sam za nju uvijek tu, ako ikada osjeti potrebu za mojim prisustvom.

Priča mi prijateljica da na poslu imaju jednu kolegicu koja svakom kojeg sretne MORA reći ono što misli, iako je nitko ne pita za mišljenje. Pa tako svakodnevno od nje mogu čuti komentare poput ovih: »Joj, pa kak si se to danas obukla, to ti nikak ne stoji!«, »Kad si zadnji puta bila kod frizera, kosa ti je živi užas!«, »U ovim cipelama izgledaš jeftino, odmah se vidi da su s placa!« itd, itd…
S vremena na vrijeme ta se osoba žali, kako svi bježe od nje i kako joj nije jasno zašto je ljudi ne vole…zbilja, zašto ono svi bježe od nje? :)

Neki dan čitajući blogove i komentare, naletjeh na divan primjer kako se može dostojanstveno reći ono što misliš iako misliš drugačije! Jedan bloger je uzvratio posjet na blog koji mu sadržajno nije bio blizak (ne zato što ne bi bio dobar, već je naprosto različit od onog što ga zanima), i ostavio je divan komentar kojim nije povrijedio nikoga, a pokazao je da poštuje onog koga je posjetio, a pritom ipak rekao što misli! U stvari, to me i potaklo na pisanje ovog članka!

Sve previše je onih koji su skloni baciti kamen prvim impulsom,  zaboravljajući pritom kako bi se oni osjećali, da se njima čini isto! I to je ono što ne mogu shvatiti…za zastati i promisliti o onom što ćemo reći je potrebno svega nekoliko trenutaka, pa zašto ih onda ne iskoristiti?

I naposlijetku, ako već i kažemo stihijski svoje mišljenje i njime povrijedimo nekoga, još uvijek nam ostaje ona predivna, ali iskreno izrečena riječ »oprosti«, koja je, na žalost, tako često neopravdano zapostavljena.