Bilo je to prije puno, puno godina, kad sam još bila djevojka. Još sam studirala, ali sam nalazila vremena uvijek da u vrijeme blagdana Svih Svetih, odvojim vrijeme, i odem na groblje, posebno u večernjim satima, kad je sve nekako bilo mistično i lijepo, kad bi se najveća gužva razišla, i kad bi samo oni rijetki, najvjerniji i najžalosniji, ostajali još malo, uz svoje najmilije.

Tada su svi moji, kojih sada nema, još bili živi, i ja bih išla čisto radi onog divnog, dubokog doživljaja mira, kojeg sam osjećala.

Nikad me smrt nije plašila, gotovo da sam oduvijek sa njom bila na "Ti", možda zato, što sam i sama dva puta bila u njenom zagrljaju..

I tako.. Bližilo se vrijeme Svih Svetih, ja sam učila za svoje ispite, kad odjednom, zazvoni telefon..

Javila se mama, i nekako čudno radosno raspoložena (inače je često bila zabrinuta i tužna), kaže mi: "Zamisli, javio se tvoj bratić iz Sinja, kaže da je ovdje, u Osijeku, ide u školu za slijepe. Čuo je da smo tu, pa nas želi posjetiti"..

Moji su se rastali kad sam bila mala, pa sa očevom familijom i nismo više imali kontakt. Znala sam samo da su njegovi iz malog mjesta kod Sinja (Bajagić Han), i da žive u malom selu, koje nosi djevojačko prezime koje ja imam: Čačijin dolac..

Majka je bila vrlo ponosna i hrabra žena, i uvijek je voljela pomagati drugima, koliko god je mogla, iako ni sami nismo imali previše..Voljela je raditi goblene. Sjećam se, jednom je čitala u novinama o jednoj paraliziranoj djevojci iz Bijeljine. Niti ju čula niti vidjela. Trebalo joj je za lijek. Odmah je odvojila najveću sliku, rekla je da će poslati, pa neka je prodaju, drugačije nije mogla pomoći..

I reče, da će bratić Slavko doći na ručak. Dovest će ga moj brat, jer 75 posto vida nema.. Vidi nešto, ali samo kao u magli..

I tako.. Dođe nam Slavko, oduševljen što nas je upoznao. Kaže, kad je moj otac napravio to što je napravio-ostavio nas petero sa mamom i otišao, njegova obitelj u Sinju ga se gotovo odrekla. Za njih je brak i žena svetinja, i to ostaje..

I vadi on iz šarene ručno tkane torbe, komad slanine bez mesa, čvarke onako krupne, masne, i sir..ah..divan domaći sir iz onih kamenih krajeva, gdje vjetar propiruje kosti kad bura zapuše..

I par vunenih čarapa, od prave domaće vune..One vune koja grize kada obučeš na golu kožu, ali grije, kada obučeš na druge čarape..

Bila sam sretna što sam ga upoznala. Ti geni kameni itekako su u meni prisutni. Pričao je o cijelom našem porijeklu, o našem tihom otporu prema turcima, o onoj alkarskoj krvi i prpošnosti, koja je u meni..

I kažem ja njemu: "Mogu li te odvesti na dan Svih Svetih uvečer na groblje? Tek da osjetiš mirise krizantema, makar malo vidiš odsjaje svijeća u tami, i ogriješ se kod velikog križa, gdje stotine svijeća gore kao jedna?"

Naravno, pristao je..

Polako sam ga vodila, držeći ga za ruku, zaobilazeći prolaznike koji su se još uvijek gurali među nas.

Čitala mu poneke epitafe, objašnjavala mu povijest najvažnijih i najljepših grobova značajnih ljudi..

Bio je tako sretan.

Za mene je to bila sitnica.. Onaj mali dar od srca, kojeg sam htjela pokloniti.

Reče mi da mu je tako bilo divno, one svijeće nije vidio kao svijeće, nego kao krugove svjetla u magli. Činilo mu se kao da je u bajci..

Završio je školu, i često bi našao način da mi se javi..

Nikako nisam imala priliku da odem tamo. Moj  najstariji brat je bio, i kažu da je običaj, koji muški dio obitelji dođe, mora dlijetom urezati svoje ime i datum kad je bio, na jednom kamenu ugrađenom u kuću.

Napravio je to ispod imena moga oca..

Sada su oboje u sferama izvan ove, u dimenziji koju ja tek naslućujem. Zajedno sa mojom majkom i sestrom..

I uvijek kad se približe ovi dani, sjetim se, osim mojih dragih, i moga bratića, kojem sam na tren posudila svoje oči..

I sva možebitna tuga se rasprši.. Bude zamijenjena nečim ljepšim, što se zove..radost malog a tako nekom velikog trenutka..