Kad pogledam
u zrcalo svoje duše,
ne vidim ništa
osim mnoštva zvijezda
i svojih sjećanja...
Pa se vratim
u dodir prvog dodira
kad se dotaknusmo
prahom prvorođenog uzdaha
Onoga
koji nas u zanosu sastavi.,
Pa onda rastavi,
ostavivši u nama
neizbrisivi pečat
ponovog susreta...
Ah, kako te tražih, kako sam te nosila u sebi
kroz beskrajne oceane postojanja...
Ti bješe moje plavo,
moje beskrajno,
moje vječno gibanje
i vječno zaustavljanje.
Kroz bezbrojne dveri još bezbrojnijeg mojeg
Jest,
Ti bješe kao neizbrisiv trag,
kao malena ikona
koju negdje
u predvorju posljednjeg svitanja
čuvah...
Bila si u meni,
Kad snivah o trenutku
tvoga dotaknuća
a moga uzdignuća...
Vječna,
stvorih vrt ljepši od Edena
za tvoje buduće korake...
Stvorih nebo plavlje od najplavljeg tirkiza
da oči tvoje
u njemu vječnost poljube...
Za tebe,
meku pustinju zlatnu
i oazu
gdje zlatne ruže
napajaju svoje latice
rosom izvora besmrtnosti..
Sve će biti ljubav...
Bez riječi,
bez sjećanja,
bez prošlosti
i budućnosti...
A ti ćeš konačno
svoj osmijeh
zamijeniti zagrljajem
i zaustavljene korake
vječnim odmorom...