Taman kad pomislim da ću provesti jedno ugodno poslijepodne sama sa sobom i uživati u nekoj ljepoj knjizi, obično zazvoni telefon i pokvari tu atmosferu mira u meni.Tada bih se najrađe oglušila ne njegovu zvonjavu, ali ne mogu. Nikad se ne zna tko bi me mogao zatrebati.Podigla sam se naglo, tražeći to zvrndalo, udarajući u sve kutove koji su mi se našli na putu.Krasno, mislim si, opet će neki dijelovi tijela biti obojeni u ljubičasto plave tonove.Podignem slušalicu, a ono moja dugogodišnja prijateljica pita mogu li joj pomoći pri selidbi.

-Reci datum, pa ću vidjeti jesam li slobodna- odgovorim joj.

- Pa danas je taj dan- kaže mi ona kroz laganu dozu neugode.

-Nisi normalna. Sad je već kasno poslije podne. Imaš  li još koga pri ruci?- pitam ju.

- U tome je i problem. Ljudi mi otkazali.Došlo im nešto izvanredno pa ne mogu,.- kaže mi ona već gotovo na rubu suza.

-A dobro, što je tu je. Daj mi pola sata vremena i ja stižem.

Ispraznim gepek od suvišnih stari, stavim u njega par deka za zaštitu stvari  i krenem. Putem se spustila lagana kiša.Bit će to mokra selidba, mislim si ja.

Dočekala me na ulazu u zgradu, okružena gomilom paketa, lonci i rajngli, namještaja. Onako mala između stvari, lako bi ju čovjek i samu strpao u gepek.

Tišina oko nas. Nigdje ni žive duše. Jedino se čulo kreketanje žaba iz obližnje bare..Počeli smo brzo s utovarom, od onih najkrupnijih do onih manjih stvari.Pribor za kuhinju ostavili smo kao najzadnje jer njemu kiša neće baš nešto nauditi i krenuli u avanturu.Pitam ju onako uz put na kojem katu joj je stan i ima li lifta.

- Na petom, bez lifta, -kaže mi ona malo bojažljivo.

Super, mrmljam u sebi.Uvijek sam obožavala glumiti magarca.Iaaaa...iaaa.....

Kad sam ugledala te strme stepenice, došlo mi je da pobjegnem glavom bez obzira.Bez riječi sam se primila nositi stvari. Na svakom polukatu zastali bi dišući poput parnih mašina. Mislim da nam je iz svih tjelesnih otvora izlazila para, znoj i višak kalorija.Nema boljeg fitnisa od selide!

Koliko je vremena prošlo nemam pojma, uglavnom je već pao mrak.,prije svega na oči, a kiša je i dalje uporno padala.

Primim se prvih lonaca , natovarim ih jednog u drugog po veličini i počnem s uspinjanjem po betonskom stubištu. Majke ti mile, bili su teški ko da kamenje nosim.Namještam ih uz put i stenjem, gunđam u stilu, koji će joj vrag toliko suđe kad živi sama.

Uz to i svijetlo na stubištu  kao za inat uvijek se gasilo u nezgodnom momentu ostavljajući nas da tapkamo u mraku do prvog šaltera.

Već pri sammom vrhu prvih stepenica stanem da to tona teško suđe bolje namjestim, kad mi  iz mraka nešto malo iskoči iz njega i prilijepi mi se za pulover.Kriknem izbezumljeno i ispustim rangle iz ruke. Gledam u velike oči male žabe, dok su lonci letjeli po stubištu uz takvo rondanje da bi i mrtve probudili.

Od silnog rondanja i mog krika uplaši se i moja prijateljica i odbaci ostatak stvari od sebe. Zvuci koji su odzvanjali  u kasno večer sličili su detonaciji bombi.Tišina koja je poslije toga nastala bila je čisti zen.Mogla sam jasno čuti kako mi divljački kuca srce . I ne samo moje, nego i od kreketave žabe koja je još uvijek buljila u mene kao hipnotizirana.

Negdje na katu odškrinula su se oprezno vrata. Bog pomagaj, mislim si, sad će tek doći pravi rafali, bombardiranje od stanara. Valjda je i mala zelena to isto naslučivala pa je brzo otskočila sa mene , elegantno preskakajući hrpu lonaca i poklopaca po stepenicama.I nestala. Jedna briga manje.

Duboko sam uzdahnula pripremajući se na paljbu stanara  koji su promatrali u tišini i upitno situaciju.

- Hans,digni dupe s kauča, curama treba pomoć,- viknula je podeblja žena, obučena u preveliku pidžamu, čiji je donji dio, preko ogromnog trbuha  dosezao do ispod još večih  grudiju.

Hans se pomolio na vratima, cijela ih zatvorio svojom spodobom veličine ormara od masivnog drveta i rekao:

- Gdje ste baš sada našle da selite stvari po ovoj kiši i mraku?

Moja je prijateljica prepustila riješavanje stvari meni, kao i obićno, a ja sam samo uspijela istisnuti osmjeh na usta i raširiti bespomoćno ruke kao: Šta sad, takva je situacija.

Prije nego li smo se nas dvije i snašle, zgrabio je porazbacane stvari, natovari se ko mazga  i počeo nositi.Priključili su mu se i ostali stanari. U kratkom vremenu imali smo više pomača, nego stvari za nositi.Nas dvije smo samo trebale koordinirati kud koju stvar staviti.

Otvorimo na kraju gajbu piva i ponudimo pomagaćima. Razvila se priča i zezanje oko selidba.Anegdote su padale jedna za drugom i već me  trbuh počeo boljeti od smijeha.U onoj gomili stvari našla sam se u krugu ljudi svih dobnih skupina i  nacionaliteta. Ne znam više ni na kojem sam jeziku pričala. Pomiješao mi se njemački, talijanski, švicarski dijalekt, hrvatski.Uhvatim sebe kako meljem na hrvatskom dok su me drugi upitno gledali, ne razumeći ni riječ. Prasnem u smijeh ispričavajući se i zapetljam se u rečenici da ni pas s maslom nebi pojeo. Ne znam da li mi je jezik otkazao poslušnost od piva ili od umora koji me uhvatio.

Negdje oko ponoći polako smo se razišli. Vozeći se doma razmišljala sam o proteklim satima.

Sve sam očekivala samo ne ovakav rasplet situacije. Tko zna da li bi mi knjiga koju sam namjeravala čitati pružila takvu vrstu zabave kao ovi priprosti i jednostavni ljudi koji su se spletom okolnosti našli oko nas.I sve to zahvaljujući jednoj uplašenoj, maloj žabi.Kre-kre:))