38.  KAD JE VATRA BILA MALA

 Kad je vatra bila mala, jako se bojala vjetra. Mala – to znači onakva, kakva je na stijenju svijeće. Znala je da joj vjetar može doći glave. Ako bi i dašak ovuda prostrujao, njezino bi malo koplje zadrhtalo i ludo se bacilo u stranu. Njezin bi jauk tada bio ~ujan samo oku.

A kad je jednom stasala velika, pa još veća, i kad je gorostasno obuzela šumu, tad je zvala vjetar k sebi, i neobuzdano ga udisala; ali on je bježao, nestajao, bivao progutan; da, kad je bila velika i silna, strahotna, otvarala je grudi proždrljivo, punila ih vjetrom, i plesala gola na stratištu šume.

Kad pališ svijeću sjeti se da si u prisutnosti toga prizora u njegovu sjemenu. Kad duhneš u svijeću, sjeti se da je prizor ugašen do daljnjega. Kad se sjetiš i jednoga i drugoga, sjeti se, začudi se, to jest, zahvali se, što jedna od svemirskih velesila leži sputana u tvojoj kutijici.

Da, naučili su nas živjeti bez čuđenja.

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 9. (još neobjavljeno)