19. KAD JE KIT ZINUO

        Kad je kit zinuo da se napije hranjive juhe mora, sitan, presitan vrvež morskih životinjica kojim je gutljaj bio naseljen, stade uređivati svoj novi životni prostor. Najprije su oprali goleme svodove nepca, potom se dadoše na strmi posao da na kitove usi ispišu zakonike ćudoređa, potom izabraše i utvrdiše karakteristike naroda i plemena, potom se poženiše i poudaše, rodiše svoje, ovi opet svoje, usput, dok je zjalo još bilo dobrano otvoreno, istražiše položaj zvijezda i ćud praznine, usput se nauživaše svakojakih maštovitih pobuna protiv vječnosti, a ne prezreše ni vezivo od morskih konaca najčasovitijih šara, usput obnoviše priče i legende praotaca, i na kraju se iskreno zamoriše od života, njegovih dosjetki, i cjelokupnoga postojanja...

        I upravo u tomu času tkzv. dekadencije, (a možda i mudrosti), kit zatvori usta, i gutljaj mu smjesta potakne želju za još jednim gutljajem, pa još jednim, i dalje im se gubi broj u oceanskoj magli. 

ZAKLJUČAK OTVOREN DO DALJNJEGA.

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 4. (još neobjavljeno)