Ona stepenica je bila sive boje. Sjetila sa Učiteljice..kada ti se nešto ne sviđa, jednostavno zakorači na drugu stepenicu, druge boje. Popela se još jednu stepenicu više, stala je na crvenu i proširila krugove...  

Uže, ptičica, ribica..vrijeme će pokazati. Ljubav, ego, uvjerenja, očekivanja, vezanost, sloboda..vrijeme će pokazati.   Koračali su jedan uz drugog, uvijek brzo, nebi li prestigli vrijeme, ili stigli prije vremena…imali puno vremena…nisu slutili, ili barem nisu htjeli, ili barem nisu mislili da bi moglo postati opasno…ili barem su znali da to nije baš mudro.

Uvijek je bila glasna…čak i kad nije imala što za reći, trudila se svim silama da nađe temu koja bi im bila zajedno zanimljiva, dovoljno duga, ne pretjerano jasna, da bi mogli razmjenjivati mišljenja…bojala se da je ne čuje. Ako ušuti, on bi mogao čuti kako diše, mogao bi čuti kako glasno i jako kuca njeno srce… a tako se jako bojala tišine. Do tada, tišina u njenom svijetu značila je ne imati što za reći, biti prazan, ili negdje drugdje…ne imati ništa zajedničko…makar je znala da čak i kad šuti da je izuzetno glasna, samo možda malo manje jasna.

Ne, ne nije mislila na "umiriti se", osluhnuti svoje srce, dušu, um, već na usamljenu, gustu, tešku tišinu....

No tišina kraj njega nije bila tišina, tišina kraj njega bila je glasna. Bila je pomalo bolna... Divljala je, grmila, razdirala..nije dala da diše…

Izmišljala je priče i događaje.. Ne nije izmišljala, stvari su se uistinu i dogodile tako, no bile su prilično nevažne…samo su bile neke njene priče..no prisjećala se svega i svačega samo da ne čuje kako ona diše..ili ne diše… Bude li čuo kako diše, možda pobjegne, a to nikako nije htjela… Ne treba ništa, samo da je tu…samo da je tu..i da je ne dira, i da ga ne vidi..samo da je tu, da zna da je njen...da je osjeća...da ga osjeća.

Možda su negdje potajno željeli, no ni najmanje nisu u to vjerovali, barem nije ona. Od kad zna za sebe, od kad je okružena ljudima, uvijek se borila protiv nekih stvari, a jako i najjače protiv odnosa u koji je upravo sama zapala..i nema opravdanja, jer je sve učinila vrlo svjesno i namjerno…napokon, dogodilo se…i ide dalje, ne odustaje...gladna i žedna, gubi tlo pod nogama, i uvjeravala je samu sebe da je sada samo on može pridržati. Ipak, on je učinio sve samo je nije pridržao...pridržavao je...došao, palio, gasio..no ne i ....

Poželjela je znati nešto više o sudbini, karmi, srodnim dušama..sjetila se Učiteljica joj je često spominjala "twin soul", znala je da postoje razne srodne duše..pokušala je potražiti ponešto o njima...možda je ipak pogriješila...privid, iluzija, stvarnost, ego ili ipak nešto veliko, duboko...bijeg ili upravo ono što se trebalo dogoditi... No tko zna što je privid, a što stvarnost. Stvarnost je Jedno..razdvojeno je trebalo spojiti, jer toga niti nema. Nema ničega osim Jednoga...tako joj je to teško bilo shvatiti, taj privid razdovjenosti prihvatiti.

Sjetila se da je sama pogriješila…radila je na sebi, radila je s energijom, znala je jako dobro da ono od čega najviše bježi, ono čega se najviše plaši, upravo se za to priprema… Znala je da laže kad kaže da je pogriješila...žudjela je jako!

No o tome, baš, nije razmišljala...ili nije željela. samo je žudjela,jako..žudjela, jako .   …to popodne vrijeme je prolazilo brzo, brže...on je predložio da maštaju, izmisle priču kao što bi moglo da se desi...oko svega su se složili, što je još zanimljivije, ona je po prvi put bila iskrena i uopće izgovorila svoje želje i planove...podijelila svoje najdublje strahove, svoje snove, ljubavi...svoje najintimnije - sve. S nikime do tad to nije mogla.. Nikoga nije zanimalo, nitko nije imao sluha, ili su se bojali - obične maštarije...No on je sve tako divno zapakirao, i stavio roza mašnicu za kraj.  

Osjetila ga je..jako, još jače. Svaka pomisao na njega izazvala bi pomalo bolnu reakciju nejnog fizičkog tijela. Zato je znala, zato je bila sigurna da je to upravo ono za čime je tragala...bez daha, izuzetno brzih i jakih otkucaja srca... Imala je svoju priču, tako jasno ju je mogla osjetiti.. Rekao joj je: ti si stvaratelj, a ja konzument..neka tako bude!  

Više joj nije trebala Coelhova Veronika, niti Brida, ni Athena, "tajna" je bila otkrivena. Duboko u sebi našla je ono o čemui je godinama čitala, na radionicama slušala...bila je ispunjena sobom i svojim osjećajima..bila je ispunjena njime, njegovim mirisom, pogledom, njegovim dodirom..samo-prisustvom.   

S njim je uistinu bilo lako...bio je iskusan, znao je što radi, ili je bio sasvim prirodan, željan i žedan baš kao i ona..još uvijek ne vjeruje, osim - vrijeme će pokazati. Ona je znala samo jedno, a to je da zbog ne znanja neće odustati!

To je bilo upravo ono za čim je godinama tragala...da sam odustane? Naravno da je svjesna pogreške, propustila je u program staviti da je "slobodan"...no sad je kasno, osim ako. No - vrijeme će pokazati - postala joj je parola.

I Veronika, i Brida, i Vještica iz Portobella...znala je da je sve u redu, i da kojim god putem krene, tako je najbolje za nju, i sve oko nje... Bez obzira na sve svoje želje, uvijek je govorila, i u to vjerovala: biti će onako kako je najbolje za nju i sve oko nje...nije se bojala. Makar, on nije bio siguran...a znala je da duša najbolje zna, i da je duše najbolje pustiti..

Možda je lagala, i možda su ipak oboje htjeli negdje iz nekog dijela sebe - on je taj dio zvao racio - da im bude žao, htjeli su iz istog tog dijela zaboraviti..to bi bilo racionalno, rekao bi…no to nisu učinili, nisu ni pokušali..barem neko vrijeme, vjerujući da nije tako jako ozbiljno...dok god žive svoje živote, dokle god im donekle to uspijeva, nema razloga za brigu i bijeg...vjerovali su da su sigurni...no da li su...za sad još uvijek vjeruju...do kada i kako, čekaju vrijeme da im pokaže.

Mislila je da bi mogli zaboraviti jedan na drugoga nakon određenog vremena da se ne vide..no to je samo mislila...znala je kad je tu, znala je kada ga nema..znala je i osjećala sve! 

On je govorio o egu, kao da je ego nešto posebno...objašnjavao je kako čovjek može biti egoističan, i misliti samo na sebe...a ona ga je samo molila da sve pusti...da pusti i da vjeruje..da ne bude tako napet. Jer upravo to što čini, to je ego…duša ne razmišlja, duša je ljubav, duša je slobodna, duša je sloboda, duša ne može pogriješiti, niti ikoga povrijediti..no ego može, svaka misao, svako uvjerenje dolazi iz ega.. Ipak, na kraju, što se više boriš to ti više dolazi. Neka, to joj je možda i odgovaralo..  

Bila je naprsita i silovita..rušila je njegova uvjerenja, njegov svijet. Izmaknuo se, rekao joj je da je agresivna..ne, samo je jako osjećala...i znala je da neće odustati, i sve samo tako napustiti. Bila je napokon spremna na sve!   Ne smije biti dosadno, mislila je, ulazila u priče, izlazila, davala se i izmicala... On je bio samo tu! Čekala je trenutak kada će je primaknuti sebi...znala je..ona je njegova.

Zašto su ga zanimale njene priče? Zvučala je čudno, kao da se hvali, pomalo glupo..no ni najmanje dobro... možda je tražio razlog da mu se ne svidi!? Kad bi mu prigovorila, rekao bi da gunđa..nije bio u pravu. Samo joj je nedostajao...tako jako njegov zagrljaj..tako jako njegov poljubac..samo joj je nedostajao. Uvijek blizu, no svakim trenom sve dalje...

Više nisu sjedili na kavama, više nisu žurili zbog vremena..ljutila se, a on je opet rekao da gunđa… Da li nije htio biti iskren..ili je samo od straha bježao, nije tada znala.

Bila je uporna. I bila je slaba...i samo je žudjela…

Napokon je rekao da su sve te priče ustvari gubljenje vremena...da mu se nije svidjela ona agresija...da više voli požudan pogled. Bila je zadovoljna, opet..napokon vratila mu je i pogled, slatkoću strasti i požude..a on je otpustio kočnice. Uspjela je, nakon toliko vremena prošlosti, sadašnjosti, pustila je i dopustila.   Tražio je da mu vjeruje. Rekla je da mu vjeruje - lagala je! A onda se sjetila.. Onaj dan kada joj je rekao da mu se čini da je donjela neku odluku..onaj dan kada joj je rekao da ne misli da je bila fizički ili verbalno agresivna, već joj je nešto vidio u očima..onaj dan kada je primijetio da nešto nije u redu...kako ju je dobro poznavao, a tako malo o njoj znao..znala je, osjeća i on nju! Ipak nije lagala...bila je iskrena, vjerovala mu je!  

Htjela je da bude direktan – hoću, neću – no u isto vrijeme se odgovora silno bojala. Sjetila se Učiteljice, htjela ju je pitati: zar stvarno? Htjela je pričati o "stvarnosti" ljubavi, braku....bojala se…htjela je biti ljuta..htjela je biti iskrena, no on možda nije bio spreman na to, ili ona…ili…znala je da pitanja smije postavljati tek kad je spremna čuti odgovor…znala je da pitanja ne mora postavljati, znala je odgovor.

Uvijek je znala odgovore, ipak, radila je na sebi, dugo, puno i znala je da odgovor na svako pitanje ima u sebi…

Uspijevala je vidjeti i drugu stranu…on je znao maštati…znao je biti romantičan, vjerovala je u to, iako nije sama iskusila, mogla je vidjeti..mogla je osjetiti…

Ustvari htjela je doživjeti njihovu ljubav, njega, htjela ga je imati potpuno, htjela je imati sve što miriše na njega, sve što se osjeti na njega…tako rijetko bi se pojavio netko čijim očima bi voljela gledati, čiju dušu bi voljela čuti, čijim srcem osjećati…htjela je…no da li je smjela…da li je uopće moguće…   Dok se ona dvoumila, on je donio odluku.   

Ubrzala je priču, nije čekala da vrijeme pokaže…bilo joj je žao, no činilo se kao da…što je tu je…da ona priču nije pokrenula, on bi se ionako povukao…ipak, nešto je ostalo u zraku, nešto je ostalo visiti…neka tanka nit, spona, virtualna, iluzija, neispunjena želja…racio – rekao bi on…

Rekao joj je da je neće povrijediti, a upravo je to svakim danom činio...udaljavao se više, sve više...

Da li je za njega sve bila samo igra, ili se stvarno bojao posljedica, nikad nije saznala...kad mu je rekla što osjeća, dao joj je dobar razloga zašto je ne želi više kraj sebe..stvari su se mijenjale iz sata u sat.. Jučer  bi joj rekao vjeruj mi, danas joj kaže ne smijem, odlazim... Onda bi opet promijenio mišljenje...iako je znala da ni ona baš drugačije ne razmišlja, i ne reagira.. Danas te želim, jako, najjače, sutra više u ništa nisam sigurna, mislila je. Više nije osjećala onu energiju..no ni sama je nije imala, bio je u pravu… Ipak, je li se ikad zapitao zašto je tako? Samo je rekao: tvoje strasti ne traju dugo… Ipak, imala je iskustva, i znala je kako sakriti ljubav, znala je na koji način pretvoriti ljubav u nešto drugo…no to nije htjela, to joj duša nikad ne bi izabrala… A tako dugo je bila hladna..napokon, morala je zadržati toplinu, svim silama se za ljubav boriti..na kraju i izboriti.

Ne, ne, u svakom trenutku ga je željela, samo snaga kojom se tome odupirala ponekad je bila jača, ponekad slabija...ovisno o vremenu, mjestu..u svakom trenutku ga je željela…

 Ili – ili…napokon se s nekim i po tom pitanju složila…što nije došao ranije, ili ona, dok još nije toliko straha, razočarenja, bolnih uspomena, neuspjeha, nepovjerenja…zar je moguće da će i ova priča proći kao jedna u nizu – kao nije ni trebala da se desi…s lijepim sjećanjem, na koju će vremenom samo nabaciti osmijeh, i reći…dobar je prijatelj. Priča izmišljena, umišljena, ne suđena, pa će je brže bolje i zaboraviti…Tada, nakon nekog vremena ponovno će je pitati netko koliko ih je bilo, a ona će se sjetiti samo njih svoje, troje, njega..kao da nikad nije bilo! No ipak, željela ga je..

Zar je moguće pitala se iz dana u dan, da je ipak zakasnila…godinama traži, ponekad i nađe, no tuđe, nikako svoje, njeno…

Željela je letjeti, sanjati, maštati, planirati, postojati, biti, osjećati, voljeti, željeti, biti voljena, biti željena, znati da je tu on, znati da je tu ona, disati, biti živa, biti živa.

Htjela je sve, pričati o braku, ljubavi, o onom velikom novcu…o tri tisuće kuna, eura, konvertibilnih maraka…nije bilo važno….nakon godina, i godina, nije joj bila potrebna kava, željela je ponovno šetati, disati, sjesti na klupicu u parku i samo osjećati…bila je spremna na sve.

To popodne odzvanjale su joj riječi: smeta me da izlaziš sama….nadala se…željela je..ponavljala samoj sebi iste riječi danima.

Tako jako nije htjela da prestane…no nije mu se smjela nametati…no to ne bi niti mogla!

Možda…postala mu je opterećenje…sama je kriva, napadala ga je iz straha, samo da si dokaže kako je bila u pravu. A mogla je sve, bila spremna na sve…napokon bila je zrela. Napokon se osjećala kao žena! Bilo joj je žao, no povratka nije bilo.

Prošlo je nekoliko dana..mislila je, no bila je samo zbunjena i pomalo sama. Oboje su imali svoj posao…i neke svoje stare planove, svoje živote. Činilo se, on je još uvijek tu. Ništa nije tražio, ili je? Nije znala, nije razumjela. Ništa nije niti nudio… Ipak, nadala se. Sve u njoj je vrištalo, ostani, budi tu…nije čuo…bila je tiha, pomalo napeta, no nije čuo što vrišti iz nje, tako jako…nije znao da osjeća svaki njegov udah, za sobom, za svojim životom, za njenim životom….koji mu se sviđao ili nije…Jedino što je vrištalo iz nje bilo je: nedostaješ, tako jako da izgaram...

Rekao joj je da je ne želi izgubiti, a zapravo je nikad nije imao...zapravo nikad nije dozvolio da je ima...zapravo, ni ona nije htjela biti ičija...no tu je pogriješio, rekao je da joj to odgovara, a u stvari se samo silno bojala...da ne bude opet...

Rekao joj je da je njena strast privremena...da nije dugog vijeka..a ona je žudila za godinama iza sebe, jasno se sjećala svakog lica, svakog mjesta, daha, svakog osmijeha, suza i straha...okruženja, vremena još od prije 15 godina... kao da su jučer bili neki ljudi, događaji. Imala je nepunih 35, radila je na tome da živi u sada, a živjela je u 20-tima...tamo negdje zaglavila je u vremenu od 20 do 27...ne, nije bio u pravu..godine su prolazile, a nju je držala davno upoznata strast prema životu, prema svijetu, prema sada njemu! Ipak..spremna je na sve, bez imalo straha!!

...a onda se sjetila...što čovjek govori o drugima, zapravo govori o sebi..odlučila mu je to reći...

  Na trenutak se odmaknula, htjela je vidjeti jeli stvarnost ili iluzija, onda se ponovno primaknula, osjećaj je bio isti, samo svaki put sve intenzivniji, jači...nije iluzija. To je samo i jednostavno to...feeling..ljubav!  

Činilo se na trenutak, svemu je bilo kasno, uže je puklo, ribica iskliznula, ptičica je uginula..sada je znala, bila je svjesna i budnija no ikad.. To je bila ona agresija, strah od gubitka.. Još jedna odluka je pala. Pusti, otpusti, diši i uživaj! Odlučila je biti njegova, samo njegova do kraja!  

Ili..ili...ja sam tvoja...samo me zagrli! Ništa te ne tražim, a sve ti dajem, bez ali, ili..samo tako, jednostavno i lako... da, odluka je definitivna, ne mijenja se danima, tjednima...pored tebe sam do kraja!   

I ništa neću činiti, samo ću postojati, biti, grliti te i ljubiti u Svjetlosti i Ljubavi, iz Ljubavi prema sebi, tebi..i svijete tebi!   

Namaste! Želje su mi ispunjene!  

Ja jesam Ljubav, ja jesam sve i ništa posebno..Ja jesam Svjetlost, Ja Jesam Jedno