KAD BUDNOST STVORI SAN
Kad budnost postane sebi previše jaka, onda ona stvori san.
Taj je san kao otok u moru budnosti. Na njemu podigneš potleušicu ili dvorac, rodiš potomstvo, koje rodi pleme, koje rodi narod, koji rodi čovječanstvo.
Na njemu uzgajaš pšenicu i grožđe, stada i košnice, i neprekidno si u službi punjenja trbuha. Na otoku je zakon da svaki drugi posao možeš napustiti, osim punjenja trbuha. Nadalje, na otoku pišes pjesme o moru. Na otoku crtaš modrinu mora, bjelinu pjene. Prevodiš šum valova na suhi otočanski jezik. Sve na tomu otoku možeš raditi, osim biti u moru.
Kad se san istanji, onda otok počinje otjecati u more.
Kojim se vremenskim ritmom zbiva taj odmor od budnosti, i to zasićenje snom, to je pitanje za vanjsku svemirsku matematiku. Ali ne samo za nju; to je i pitanje pojedinčeva unutarnjeg svemira – gdje je, kad je, kud je.
Jedna se važna stvar ne smije zaboraviti: budnost voli svoj san, silno, i ponekad se ogleda u njemu.
Pojmovnik, redom:
Budnost = stanje bez ičega što nije budnost. Čisti bitak, punina, apsolut, ostvarenost.
San = relativni svijet, svijet uma i osjetila; područje obmane i opsjene, nedostvarenost.
bglavac
irida
edin.kecanovic
