Jutro u tišini.Još pospana i zbunjena od košmara snova, tražim papuće ispod kreveta, pa onda potiho,da ne probudim svoj nemirni duh , gotovo kradomice  se šunjajući , tražim put do kupaonice.Bacam pogled u ogledalo i vidim lice koje me začuđeno promatra. Gledam ja njega, ono gleda mene....sve u tišini.Kosa na glavi u svim pravcima tjera inat , prkosi, krajnje neposlušna, drsko stršeći na sve strane, nepokolebljiva u namjeri da vodi svoju politiku, uspkos svim mojim nastojanjima da ju pokorim, dovedem u neki moj red i posluh.Odustajem, frustrirana.....pa onda pomirjiva...popustit će ona do popodneva....

Ispijam prve gutljaje moje opojne droge, budim se.....Moj mozak polako pali lampice, diže se iz standbay pozicije, tjera me na razmišljanje....Slažem dnevni program pokušavajući se prisjetiti svih obaveza koje me očekuju.....Znam da moram na brzinu napraviti ručak, sjesti u auto i put Zagreba. Kćer mi dolazi kući, poslije dugog vremena, glavom punom obavljenih kolokvija, željno očekujući poznate mirise kuhinje, svoje sobe i kreveta....

Uskačem u auto , unoseći u njega miris pohanog mesa, dinstanog luka, na brzinu oguljene naranđe koju još zvačem dok namještam sjedište.Bacam pogled na sat, uf..bit će baš na knap....ne želim da me dijete čeka na toj hladnoći....

Krečem...auto već vozi sam putem autoputa....Ne pratim znakove na putu...čemu? Pa doma sam, svaka mi staza, put poznata. U mislima već grlim kćer, postavljam pitanja.....Odlepršam u budućnost..onu za sat vremena....Tu i tamo bacim pogled na okolicu. Nekako mi čudna, nova, nepoznata. Pa zar je moguće da se tako naočigled promijenila od mog zadnjeg boravka? I otkud sad najednom te šume, pa neki most, neka nova imena sela...?

Nestrpljivo čekam novu zelenu tablu...neku smjernicu...

Skorom me šlag trefio kad sam ugledala znak "carina". Molim? Otkud sad granica?Od kad je Zagreb država za sebe? Tko je ovdje lud, tko zbunjen, tko izgubljen?

Nemam izlaza...vozim dalje....do granice.....Otvaram prozor i čekam...

" Putovnicu molim!"- muški glas me tresne u stvarnost.

" Putovnicu? Od kad sad to?", pitam još u čuđenju, nevjerici....

" Pa na granici ste gospođo. Što ste očekivali?Kartu za koncert?" upita me on sarkastično.

" Pa ne znam od kud sad ta granica najednom."..pokušavam nekako objasniti..više sebi nego njemu...

" Gospođo, vi zaista imate smisao za humor ili ste prolupali..."

" Ne , samo sam se malo izgubila, odlutala....

" Gospođo, ovo je put za Mađarsku. Na šta ste mislili dok ste vozili?", sad već sa smješkom, očito se dobro zabavljajući...

" Mađarska? Ajme meni...Onda to nije put za Zagreb.." konstatiram i pogledam ga....

Tek tada uočim da je čisto zgodan, simpatičan, mrga od muškarca, pravi medo . Onaj Tedybar za zagrliti .....

Uhvati me smijeh..Medo me gleda.Hoće li se pretvorit u grizlija, pitam se dok se pokušavam obuzdati, uozbiljiti..

" E , pa da sam na vas mislila , do Budimpešte bi dotjerala...."bubnem, onako na kraju....

" Još stignete, ako se sada , pod hitno ne okrenete i put natrag...Ali prvo putovnicu, ili osobnu...Valjda to imate uz sebe?"..znak pitanja u njegovim očima...

Kopam, tražim po torbi..Gasim auto...izlazim van jer najednom postalo mi vruće ...gorim....Izbacujem cijeli sadržaj moje torbe na šalter....Šminka, grickalica, tamponi....zvakače...džepni kalendar....knjiga "Šaka suza, vrića smija..."i konačno...on..novčanik....Vadim sve iz njega, sitniš se prosuo.....a on ? On se dobro i debelo zabavlja.......Gotovo bezobrazno, drsko, izazivački i uz to prokleto šarmantno......

Polako se osjećam poput šiparice, crvena u licu... za propasti u zemlju...U zadnji trenutak me spašava plastična omotnica koju osjećam pod prstima.

Slavodobitno izgovorim:

"Imam je !" i pokazujem , mašući s njom...osobnom....sa koje  gleda lice neke žene u mlađim danima..u nekim boljim vremenima...

" Kakva sreća za vas!A taman sam mislio kako će te se na dulje zadržati."komentira on i uzima u ruke..okreće osobnu....

Onaj gore ponekad ima čudni smisao za humor, doista....Posloži stvari upravo onako kako često ni u snu ne poželim....

"Gospođo draga, vaša je osobna istekla prošle godine! Što da radim s vama?

Da me tresnuo po glavi nebih ostala u takvom šoku kao tog trenutka.

" Pa mislim da je vrijeme za kavu ili neku žestinu....da ....sad mi treba rakija..ona koja peče dok silazi niz ždrijelo, dobro prodrma..." odgovaram dok u sebi prizivam sve svece u pomoć, koje sam se toga momenta mogla na brzinu sjetiti...

Mobitel zazvoni, uzimam ga u ruke, govorim uporno "Hallo?"...čujem samo muk....shvatim da je to onaj krivi..uzimam ga u zadnji čas...Kćer me zove!

" Mama, jesi li krenula?" pita

Mučnina u želucu, a ipak kažem nonšalantno:

" Pa naravno kćeri. Jedino nisam sigurna jesmo li se dogovorili da te pokupim u Budimpešti ili u Zagrebu?...smijem se , a najrađe bih vrištala...

" Molim? Sve u redu s tobom? Dolazim za 45 minuta. Malo kasnimo." ona, s prizvukom brige u glasu..

" Ma sve u najboljem redu. Pričekaj me u prvom kafiću, i ja ću kasniti." odgovaram dok molečljivim pogledom gledam u Medu i s pitanjem:" Hoćeš li se smilovati i pustiti me...?"

On se diže, odlazi...ja čekam..sekunde mi se čine sati....ma ne ..dani, godine...

Vraća se , nakon jedne cijele viječnosti. Ja spremam stvari u torbu.On diže rampu...

" Krenite već jednom! Okrenite se tu odmah i tjerajte. Nema smisla da vas kćer čeka.Ako se opet izgubite, ja sam tu još par sati.Al onda vam ne gine kava i štampel rakije.Ovako nešto neću dugo zaboraviti."

Od sreće umalo ga nisam izljubila. Spriječio me samo njegov prst, kojim mi je  energično pokazao smjer dok mu se sa lica moglo pročitati." Ako ne kreneš, nadrapala si."

Nikad nisam brže startala, okrenula se . Nikad nisam tako snažno stisnula po gasu, dok je mjenač samo klizio iz jedne brzine u drugu.....

Bila sam avion u niskom letu...oznake na putu jedva  sam čitala, ali bile su u onom pravom smjeru.

Osmjeh na licu i misao griješnice:" Morat ću se jednom ipak zaletjeti za Budimpeštu!"