Jutro, zarobljeno tobom i tvojim dodirima, svitanjem miriše..

Mrvio si zvijezde iz svojih očiju, i prosipao prah zvjezdani, prah svoje ljudske, a tako tople ljubavi..Ostala sam kao svjetionik, budna, stražareći nad tvojim snom, razmišljajući, koliko vješto i sigurno, a neopisivo nježno, znaš natjerati moje srce da odloži svoj oklop i oružje pred tvoje noge..Ja nisam sa ove planete,dragi..Ja sam zvjezdani putnik koji je zastao na pragu doma tvoje duše..A ti si me primio,zagrlio i pokušavaš uporno napraviti most između naša dva svijeta..Nemoj mrviti svoje zvijezde.. Čuvaj ih za stazu kojom ćeš posuti put do mene..Ja volim cijele i žive zvijezde, koje dišu svjetlom neugasivim..Između nas nije rijeka koju moramo prijeći, samo je malena staza koja je u mraku nevidljiva..Ali postoji..Ja želim da je osvijetliš svojim zvijezdama koje imaš u očima..Zato ih ne mrvi..Voli me,samo me voli, onako kako znaš..A ja ću čekati trenutak, kada ćemo svijetlom stazom zajedno otići u zemlju, odakle si i ti, ali si to zaboravio..