Ni sama nije znala, koliko dugo je bila u nesvijesti,bunilu, snu, sve joj se činilo konfuzno i nepovezano, dok je otvarala oči u dubokoj, vlažnoj pećini, u tišini zemlje.

Pokušavala je presložiti događaje, koji su je doveli u tu tamu..

Zbunjene i uplašene mase ljudi, koji su trčali, unezvjereno, glavom bez obzira, tražeći zaklon, dok je nebo, užareno od vatre, bacalo plamene jezike, koji su na Zemlju stizali s svih strana.

Tlo se treslo, ljudi, koji su se pokušavali održati na nogama, padali su, poput krpenih lutaka, sa kojima se netko igrao, pokušavajući ih održati uspravnima.

Otvarale su se pukotine, koje su gutale sve pred sobom.

Panika nije davala vremena prisebnosti.

Nitko više nije znao gdje da se sakrije, gdje da pobjegne.Protiv ljudi su se ovaj puta urotila sva četiri elementa: vatra, voda, zemlja i zrak..

One pukotine koje nisu gutale sve pod sobom, punile bi se vodom, i ogromni valovi, preplavljivali su preostali živi svijet pred sobom..

Sjetila se odjednom svih tih detalja, i grlo joj se steglo, u navali budućih suza, koje su čekale svoje otkinuće sa obale duše..

Nije se sjećala, kako je dospjela ovdje, pretpostavila je, da je upala u jednu rupu u zemlji, i čudom preživjela sve strahote koje su se odvijale nad njenom glavom.

"Bože, pa ono je bio sudnji dan, apokalipsa, u koju skoro nitko nije vjerovao, pa čak ni ja-" pomislila je, utučena..

Vrisnula je, kad je u mraku vidjela dva sitna, užarena oka.

Štakor, koju ju je presreo, brzo je nestao u mraku.

Tiho se kretala, puzeći, i rukama doticala tlo ispred sebe, jer nije ništa vidjela. Bojala se, ako počne hodati, da iznenada propadne u ponor bez dna, koji se mogao pojaviti.

Zastala je, i sjela, naslonivši se na stijenu iza nje.

Vratila je u mislima dijelove svoga života unatrag.

Živjela je život, punim plućima, ne razmišljajući previše o osjećajima i potrebama drugih. Sve ju je to opterećivalo. Imala je dobar posao, koji joj je osiguravao materijalnu sigurnost, ali ne i emocionalnu.

Dobro je to sakrivala pred svijetom.

Za druge je bila uspješna, poslovna žena, koja nije voljela nikakve sentimentalne duboke veze.

Ulazila je u odnose, kako je u pojedinim trenucima osjećala, no, vrata svoga srca nikad nikome nije otvorila do kraja.

Smatrala je da će je "opljačkati" iznutra, izigrati njeno povjerenje, i učiniti je ovisnom o ljubavi.. A ona je prezirala bilo kakvu ovisnost.

Bilo joj je dobro. Savršeno dobro.

Dok se nije pojavio Mihael.

Bio je posve drugačiji od svih njenih ljubavnika.

Znala je da je voli, zbog nje same, a ne za sebe..

Njegova ljubav bila je drugačija, prodiruća, kao da je znao svaki detalj njene duše, svaku žilicu koja je činila krvotok njenog bića.

Po prvi puta je shvatila da bi ovo moglo biti drugačije..

No, ona nije bila spremna na promjenu.

Sjeća se samo njenih zadnjih riječi koje mu je uputila, ne bi li ga zauvijek otjerala od sebe:

"Da si zadnji čovjek na svijetu, ne bih bila sa tobom!!"

Vratila joj se slika njegovih očiju prepunih bola, i njegova leđa, koja joj je okrenuo, udaljavajući se od njenih vrata stana. U ruci joj je ostala predivna crvena ruža, koju je, ljutito potrgala i bacila.

Bojala se..Bojala se ljubavi, koju je u isto vrijeme toliko dugo čekala.

A nije imala snage postupiti drugačije.

Razišli su se, ne sluteći, da će uskoro biti svjedoci posljednjih dana života na Zemlji.

Ponovo je ustala, i dodirnula rukom čelo. Osjetila je osušenu krv. Vjerovatno od udarca u stijene, kad je padala.

Odjednom, kroz mrak se počelo nazirati nekakvo svjetlo. Nije bilo danje..Nešto, poput vatre..

Vatra??

"Nisam sama, "-viknula je od radosti, i požurila naprijed, na mali, ravni plato, gdje je gorjela vatra.

Presretna, pružila je ruke da se ogrije, i vidjela obrise nekoga, koji joj se približavao, jednako iznenađen kao ona.

 

"Da li si dobro?"- čula je brižan, topli glas.

Poznat..

Nemoguće, ali taj glas bi prepoznala,  kako god tama bila gusta.

Približila se glasu..

Bio je to Mihael, koji ju je gledao pogledom, toplijim od ognja koji ih je grijao.

On je, osim nje, zaista bio posljednji čovjek na Zemlji.