Podigla sam se, protrljala oči, poravnala izgužvano putno odijelo, uzela u ruke velike kovčege pretrpane demodiranom odjećom, tricama, bolnim uspomenama i nepotrebnim sjećanjima kojih se iz nepoznatih razloga nisam htjela odreći i teškog koraka krenula dalje s gorkim osjećajem prevarenosti i činilo mi se, usamljenija no ikada.

Bilo mi je pomalo hladno, ali ne za dugo, nadala sam se, jer nejako sunce podizalo se razvlačeći pramenove magle u tanku pređu i namatajući je na nevidljivo klupko sa skrivenom namjerom da ga  opet razmota prije večeri, rasprede i onda kišom opere.

 

Sivo-plavo vodnjikavo nebo nad mojom glavom, repom okrenute sjeveru, užurbano su prelijetale ptice.

 

Nisam koračala dugo kad sam je ponovo ugledala. Bila je u voćnjaku, s umrljanim rukama i nešto blata na licu.

 

Prepoznala sam je odmah iako je sada plameno-zlatnu kosu ušuškala i skrila pod smeđu kapu, a izazovnu čipkanu haljinu zamijenila tamnijom, svakodnevnom radnom odjećom.

Načas sam ispustila svoje kovčege, uhvatila je za ruku i za trenutak stala iznenađena  hladnoćom i grubošću njene kože različitom od one u mom sjećanju.

 

“A, tu si!”, poviknula sam pobjedonosno.

“Jesam, a tko ste Vi?”, odgovorila je.

“Još sinoć si sa mnom vodila ljubav tako strasno da sam te protivno mojoj prirodi i uvjerenjima ženiti htjela, opila me slatkim vinom, obmanula lažima, a onda nestala sa sadržajem moga novčanika i sad se praviš da me ne poznaješ!?”, ispalila sam u jednom dahu.

 

Gledala me kao da me nikad u životu nije vidjela ili kao da se već nagledala takvih kao što sam ja i odvratila mirno:

 

“Ja nisam ta! Obmana je jabuka, sestra Razdora, jabuka  kao i ta što ti visi iznad glave.

Samo ti odlučuješ hoćeš li posegnuti za njom i ubrati je iako si sita svega ili ne.

Istina, desi se ponekad da ona voljom više sile padne na glavu nekom ni krivom ni dužnom, pa se iz toga izrodi nešto dobro i značajno kao što se desilo Isaacu, ali ne prečesto,

ne prečesto draga moja, pogotovo ne onome kome zvijezde nisu sklone kao što izgleda nisu ni tebi.”

Kao da zaneseno svira lutnju, kao da ne govori ni meni ni sebi, govorila je tečno, glasom koji je oko sebe širio ugodu, a meni se činilo da je gledam kako na zagasitoj podlozi koncem u boji starog zlata vješto veze nešto čemu još nisam mogla sagledati značenje i kao da čekam završetak radnje kako bih vidjela konačni izgled veza, sluteći da će biti vrijedan toga čekanja, stajala sam i slušala:

“Ukrala ti nisam ništa. Recimo da smo zaista vodile ljubav i ako ti misliš kako si me u pijanoj velikodušnosti pretplatila, onda si smetnula s uma da se grješna zadovoljstva višestruko plaćaju.

Nebo nas pokriva obje, žena sam kao i ti, ni tebi u ovo doba baš ne cvetaju ruže, a ti me kao i mnogi prije tebe tako olako optužuješ.

U velikom sam poslu i nemam vremena za gluposti, ali vidim da si izgubljena i pomoći ti želim jer, ako bi stavili na vagu moje Breme i tvoju Usamljenost, ne znam što bi prevagnulo i da li je to uopće mjerljivo.”

Ja sam šutjela postiđena načinom i brzinom kojom me ogolila dok se ona u isto vrijeme nimalo nije obazirala na vlastitu golotinju što je mjestimično provirivala kroz poderotine na skromnoj haljini i davala naslutiti suhoću kože išarane pjegama i obješene grudi.

Dok je u ruci držala moj otvoreni dlan, ma koliko ja skrivala pogled od nje, pronalazile su me njene oči Ciganke vične gatanju koja se naživjela i svojih i tuđih jada.  Protrnula sam.

Da nisam u jučerašnjem pijanstvu o sebi govorila i otkrila se nesvjesno iako se već godinama dobro čuvam od ispovijedanja pred bilo kim?!

“Možda je tebi u san Veronica Franco došla!? Kako bih uopće ja mogla biti ta zavodnica o kojoj pričaš?”, nastavljala je ona praveći se da nije primjetila moju nelagodu i bojazni.

“Pogledaj moju odjeću! Zar je ovo odjeća i miris žene o kojoj govoriš? Pogledaj moje prljave i ogrubjele ruke i sve ove košare što sam ih sama napunila da uz blagonaklonost Majke Zemlje nahranim gladna dječja usta što me željno kući čekaju.”

Imala je pravo, niti je izgledala niti je mirisala kao zavodnica, kao ona žena s kojom sam provela prošlu noć, ali još se nisam predavala:

“Ako si tako poštena kao što kažeš, gdje ti je muž da ti pomogne?”, zapitala sam s neprimjerenom dozom podrugljivosti.

Iako joj to nije promaklo, prešla je preko toga šutke i gledajući me pravo u oči samo je kratko rekla: “Negdje.”

Pogledala sam preko ramena, ali na vidiku nije bilo nikoga.

“Taj dio nisam baš razumjela”, rekoh.

“Muževi odlaze čak i kad su prisutni, , a mi ih gledamo kako postaju sve manji, mi koje smo od Iskona rastrzane, ali svjesne da smo i mi i oni manje važni od onih koji će ostati iza nas.

Muževi mogu imati veće ili manje srce, ali svi su oni su iz plemena Prolaznika, a Djeca su uvijek tu i bez obzira jesu li rezultat proljetne čežnje, vrele srpanjske ili hladne prosinačke noći, jednako umilnim očima gledaju u mene i traže: Mama, daj!

A možda je stvar u tome što mi žene zapravo imamo bolji sluh i čujemo i ono što je na granici čujnosti i do muških uha ne dopire.”

“E, to ti ne vjerujem!” odvratila sam zaboravljajući  na svoje ranije optužbe, neprimjetno uvučena u raspravu.

“Tvoje je pravo da ne vjeruješ, ali istina je. Dok oni mislima prelaze s jednog na drugo ili opće ne misle, dotle mi osijećamo i to trajno.

Ja ne znam kad i tko je postavio pravila Igre i jesu li njegovom mudrošću ili greškom osjećaji prozvani ženskim imenima: Radost, Patnja, Tuga, Bol, Ljubav i Zloba, Nemoć…

O tome bi se dalo raspravljati do Sudnjeg dana, ali promijeniti baš ništa.”

Vidne tragove sumnje u njezine riječi s mojeg je lica i dalje tjerala onim što je sve više postajao monolog:

“Promisli samo što sačinjava Život:

Proljeće i Ljeto, oboje srednjeg roda, prvi, sanjar široke ruke u dijeljenju obećanja i vječno zaigrano dijete, a drugi, pubertetlija koji je uvjeren da je najjači i da mu nitko ništa ne može, da je sposoban otopiti i najdeblji led što je daleko od istine.

Ja sam Jesen, žena, majka, ti kažeš kurva, ali neka ti bude.

U nedokučivosti putova božjih i njegovoj bezgraničnoj milosti sigurno i za tako nešto postoji opravdanje i oprost.

Kad znaš da je moja sklonost raskoši urođena,  kad mi već priznaješ umijeće miješanja boja i istančani osijećaj za nijanse, zašto me manje prijekim okom i s više blagosti u srcu ne gledaš kao uspješnu umjetnicu preživljavanja u ovoj vječnoj borbi jer ni ti sama ne znaš kako će za tebe Sudbina izmiješati karte i kako bi drugi i ne znajući te, mogli o tebi prestrogo suditi.

Zašto na mene ne gledaš kao na plahu vjevericu koja pred neznancem u žurbi pobire orahe pobjeđujući  strah što ga uvijek nosi u krupnim, brižnim očima pa se šestim čulom opomenuta povlači pred studeni, grije kuću dahom i djecu toplinom tijela dok mudro čeka da opet dođe njeno vrijeme kao što i ja čekam moje vrijeme da se pokažem u punoj ljepoti, sjajna ili tmurna i zamišljenja, sposobna preobraziti se učas, ali uvijek svoja, uvijek plodonosna i neizbježna.

Kažeš da si me i ti sretala više puta i upoznala me drukčiju nego što sam sada, ali ja se tebe ne sijećam bez obzira što tvrdiš da smo i sinoć u istu postelju legle.

Ne čudi se tome jer ja sam zaboravna postala jos odavna.

Gdje sam ono stala? Aha!

I tako u vječnim ciklusima: Proljeće, Ljeto, Jesen, Zima…

Eto, i Zima je ženskog roda. Mada je ne volim, poštujem je zbog njezine sposobnosti da i za  najžešćeg mraza sačuva klicu života,a i zbog njezine iskrenosti jer, priznaj i sama,  od nje dobiješ ono što vidiš, snijeg i led, a uvijek je na tebi da nađeš zavjetrinu u koju ćeš se skloniti i način kako ćeš se ogrijati da ne platiš svoje greške glavom kao cvrčak.

I što je onda muškog u Vremenu? Cvrčak? Kako bi uopće glasila ta imenica u ženskom rodu?

Da makar mogu Nazora pitati, bio je stručnjak, on bi sigurno znao, ali i on je otišao.

Cvrčkica, Cvrčkalica, Cvrčkovica, Cvrčkulja, Cvrčakuša. ….” nabrajala je.

Tako nanizana slova c i č pucketala su kao i suho lišće pod našim nogama i dovodila mi u sjećanje djetinjstvo,  pucketanje i miris kestena i kukuruza koje je pekla moja majka okružena brojnom, nestrpljivom djecom u predvečerjima koja su dolazila naglo baš kao i ovo.

“Izgovarajući tu nepostojeću imenicu neprirodno lomim jezik, odustajem od izmišljanja” zaključila je ona.

“Ne slažem se s tim da muškarci ne osijećaju” uspjela sam se oglasiti i ja, hrabro braneći bastione u kojima sam se nekad osijećala voljena i usmjeravajući je ponovo na našu temu.

“Zašto me shvaćaš bukvalno?

I kamen osijeća toplinu Sunca, zadrži je kratko, ali je Suncu ne uzvraća ili se pak desi da pukne od leda stvorenog od vode nakupljene u pukotini, ali to su sve vanjski utjecaji.

Pitala si me za muža i ja ti o muževima pričam.

Oni su majstori zaboravljenih vještina, berači krivih trenutaka, tumači snova u zabludi.

Oni su uvjereni da daruju, a zapravo su bogato darovani toplinom koje smo i same vječno gladne.  Oni žive u uvjerenju kako davno osvojen, prepariran i na zid pribijen trofej nema svojih potreba i kako je i razgovor nepotreban pa bi i ovaj naš, nazvali običnim brbljanjem, ali ti i ja znamo da to nije tako.

Sad se moram požuriti i pobrati preostale plodove prije kiše, inače će ispasti da su oni u pravu”.

 

Iako vidno umorna, ustala se hitro, jer bile smo sjele, i ja i ona kradući svaka od svojih neodgodivih obveza malo vremena za Dušu.

U međuvremenu se podigao vjetar i sada se igrao s nekoliko izvučenih pramenova njezine kovrčave, bakarne kose. Brzom ih je kretnjom ugurala pod kapu i na haljini zakopčala dva gornja dugmeta. Nije ovo bilo vrijeme za koketiranje.

“Doviđenja i oprosti što sam te uvrijedila!”, ne želeći je dalje zadržavati rekla sam s glasom u kojem su se primjetno zaljuljala moja ranija uvjerenja.

Okrenula se od mene, sagnula se i zašla pod grane drveta otresajući pri tom s njih uvelo lišće, propela se na prste sva usredotočena na branje preostalih  jabuka obješenih dalje od njezina dohvata, prezaposlena da bi mi uputila čak i kratak pozdrav.

Znala sam, srešćemo se ponovo i ona će usprkos svojoj zaboravljivosti nepromijenjenim glasom reći: “Opet ti!”

 

U mojim je ušima jače od večernjih zvona odjekivalo njeno pitanje:

“Što je teže, moje Breme ili tvoja Usamljenost?”

S džepovima nabreklim od tuge i žutih plodova koje mi je na silu u njih uvalila, vukući sa sobom one svoje velike, pretrpane kovčege, krenula sam tražiti odgovor.

Osvrnula sam se još jednom i uhvatila je krajem oka kad je na zemlju ispustila iz pregače izvađeno klupko, a ono se zakotrljalo i pred mojim nogama razmotalo u niti maglene pređe.

 

Zamirisalo je na kišu, a ja sam hodala s mladicom nade u sebi da negdje na mene čeka netko iz plemena Prolaznika.

Molila sam se tiho da to bude jedan od onih s većim srcem.

 

 

http://kaval.blog.hr