Noć bijaše duga,ali zvijezde su me toliko očaravale svojim sjajem, i žuta kriška Mjeseca na nebu, da i nisam primjetila prikradanje zore..
Puno koračam, dosta sam vani, odjeli su razdvojeni, neki čak i nisu u istom dvorištu, nego preko ceste..
Ali ne htjedoh o tome govoriti...
htjedoh govoriti o tome, kako od svakog trenutka, kojeg proživimo, možemo stvoriti bajku, napisati priču..
Makar neki trenuci silom žele biti gurnuti u zaborav.. Ništa ne smijemo tom zaboravu prepustiti..
Od svega sačiniti bajku sa sretnim završetkom..
Jer, svaka proživljena priča svoju svrhu ima.
I nema niti jedne, da nam nije pomogla..
Da na kraju postanemo bajkotvorci..
Krenuh ujutro kući..
Kuća mi nije daleko od posla, možda 15 minuta hoda.. Mogla bih biciklom, ali ja volim hodati, šetati..
Već deveta je godina, kako istom stazom koračam ovako..
Ispraćam i dočekujem godišnja doba, ovdje, na selu, gdje je sve pitomo i mirno..
Nebo je prekrasno, prohladan zrak, sve uspavano, još uvijek..
Blažena i tiha nedjelja. I oni koji se nekad znaju nedjeljom zaputiti na njive, sada miruju..
Pogledam još jednom nebo..
I gle..išarano chemtrailsima..
Pogledam prepune žice lastavica... Pršte preko mene, iznad mene, jato leti, zaklonilo nebo..
Pa pomislim: biti kao one.. Što njih briga za neke tamo istinite ili neistinite zavjere?
One znaju svoj cilj života: odletjeti gdje im je mjesto, gdje znaju da će stići.. Sve drugo je nevažno.
Ne opterećuju se sa svjesnošću, koja bi ih možda skrenula sa cilja.
Pa osjetim miris grožđa, jer uvijek prolazim pored jednog napuštenog placa, gdje crna sočna mirisavka baš u ovo vrijeme rađa najslađe plodove..
Razgrnem lišće..
Uberem grozd mokar od rose.. Čist..nešprican.. Uživam u svakoj bobi koja mi sladi nepce..
I nasmijem se išaranom nebu, i svim pokušajima, da moju životnu radost i jednostavnost ometu..
Opet sam stvorila od jutra jednu bajku..
Koja će naravno, kao i uvijek, imati sretan završetak...