Zgrada je imala šest stanova.To su one stare austro-ugarske kuće u Kralja Tvrtka. Od starih stanara osto je samo Jozo i žena mu Rasema. Prošle godine odselila je stara Hadžićka. Prodala stan i otišla da živi kod kćerke na Koševsko brdo. Prije nje, na nekoliko mjeseci odselio je i Đuro Nikolinović. Kažu da je prodo stan za budzašto i otišao kod sina. Jedni tvrde u Beograd, a drugi opet kažu u Australiju, jer misle da mu se sin tamo preselio odmah poslije rata. Ostala tri stana, stari su stanari napustili odmah na početku rata, ili malo kasnije. Niko se od tih nije poslije pojavio. Pričaju da su i oni prodali stanove, a gdje sad zive, niko i ne zna, a nikog i nije ni briga.
Od novih, Jozo nije znao nikoga. Ona dva stana u prizemlju su, izgleda, mijenjali vlasnike svakih šest6 mjeseci, ili su ih gazde izdavali, pa su tu na vrata uvijek ulazili, ili izlazili novi ljudi. Stan preko puta njegovog je kupio neki Idriz. Tu je živio on i žena mu. Eto tu žive, vrata do vrata, već pet godina, a osim kad moraju reći jedan drugom dobar dan, ni jedne riječi više nisu progovorili. Mutan je taj Idriz, znao je reć ženi Jozo. Prije nekoliko mjeseci, kad se dobro napio i lupao po vlastitom stanu, psovo je sve Srbe i Hrvate, iz sveg glasa, sve one što sad žive u Sarajevu, tako se dero, i reko da ih sve treba protjerat u Srbiju i Hrvatsku, okle su i došli i da im jebe mater i da im jebe sve što vole. Sutra je sagnute glave i trijezan proletio pored Joze niz stepenice.
A Jozo je volio Želju. Volio je Jozo jos mnoge stvari i svoju porodicu, ali je Želju pravo volio. Svi u kući su navijali za Želju. I Rasema je navijala za Želju, mada nikad nije bila ni na jednoj utakmici. Znao je Jozo u ona lijepa vremena sinove za ruku pa ranije, da zauzmu bolja mjesta, na Grbavicu. Doživljaj je to bio. Željo, Željo, Željo, navijali su Goran i Darko, dva Jozina sina. Ima Jozo i kćerku, Dijanu. I ona je navijala za Želju.
Tako se živjelo do rata. Ni velikih padova, ni dobitka na Lotu, znao je reć Jozo. I bilo je dobro. Djeca završila škole, on otišo u penziju, djeca se poženila i poudala, došli unuci, sve budući željovci.
I onda je puklo. Rat. Jozo kaže da se iz rata sjeća samo dvije stvari: loše stvari i da su ostali svi živi - fala Bogu. Prvi je za Ameriku otišo Goran sa familijom. Upali su u program mješanih brakova. Detroit. Prije toga su svi sjeli da se dogovore. Reko je Jozo tad: Dabome da ćeš ići. Zbog djece. Ne znaš ti kako stanje dugo poslije rata bude. Poslije je otišao i Darko, a nakon dvije godine poslije rata i Dijana. Svi u Detroit, ili tu negdje blizu. Dogovor je bio, kad se oni smjeste, da on i mati prodaju stan i za njima. Takav je bio dogovor, a evo i 12 godina poslije Jozo i žena mu jos u Sarajevu. Zovu djeca, dođu skoro svake godine i to bude Jozi najljepših dvadesetak dana u godini. Onda svi odu i zovu, a on čeka do godine. Prošeta do mjesne zajednice, do pijace. Ode i do Čaršije, pješke, pa se vrati tranvajom. A i dođe neko, doduše sve rjeđe i rjeđe. Ono malo prave raje pomrlo, ili odselilo. Eto do Čaršije nisam sreo nikog poznatog, znao je reć Jozo Rasemi kad bi se vratio. Rano se legne i rano ustane, tako dan izgleda kraći. Između toga radi TV kojeg niko ne gasi. Radi za sebe. Ugase ga tek kad krenu spavat. Ruča se rano i malo prilegne. Nešto mu tog dana nije bilo dobro. Nego ti Rasema zovi taxi da me do hitne odvede, probi mi prsa nešto. Hitna je došla za petnestak minuta. Rasema je samo zgrabila tašnu i iz kredenca uzela pare. Mislila je trebat će da nešto da sestrama i doktrorima, da ga bolje pripaze. Bolnica Koševo je za 15 minuta. Unijeli su Jozu, a njoj rekli da sjedne i čeka. Prošlo je možda i dva, ili tri ili četiri sata. Osjećaj vremena za Rasemu više nije radio. Ulazili su, izlazili i onda je došao neki mlad doktor i počeo nešto pričat, a ona se sjetila da ima pare i rukom krenula u tašnu, da ga malo pripazi, pomislila je. On joj je samo stavio svoju na njenu ruku i dalje pričao. Onda su je pitali hoće li da joj zovu taxi da ide kući. Neće, ne treba, čekat će ona ovde Jozu, koliko treba. Pitali su je koga da zovu da dođe po nju. Djecu mi zovite da dođu i već je pao mrak kad je krenula dole iz bolnice, a nije znala ni gdje će, ni gdje je. Tačno na onoj okuci, gdje cesta od bolnice Koševo savija na lijevu stranu, ispred nebodera, stajala je Rasema sama nakon 50 godina, kako je bila sa Jozom.
Mešu su znali svi zaposleni u bolnici Koševo. Zvali su ga, ali kad on nije bio tu, Meša Mejt. Meša je u mrtvačnici radio već 20 godina i kažu da većeg zajebanta bolnica dugo nije imala. Što je Mejt mogo napraviti zajebanciju, malo je ko mogo, pričale su čak i babice sa Jezera. Sjedio je to veče Meša, sa svojom rajom, u domu vatrogasaca na Vratniku i pričo. Ljudi nećete mi vjerovati šta je danas bilo. Umrije čojk i dovezoše ga kod mene. Tri sata poslije dovedoše mu i ženu. Udario je autobus dok se vraćala kući. Kažu zovi, Meša, rodbinu, a rodbine nigdje. Smjestio sam ih na kolica jedno do drugog. Skupilo mi se pravo, mada sam ja tu svašta vidio. Otišo sam poslije gore u upravu i kad sam se vratio da vidite ljudi čuda. Njih dvoje se drže za ruke. Uzdahnu duboko Meša, zapali novu cigaru i otpi dug cug pive. Svi su gledali i šutili. Popio je još jednu to veče Meša i otišo kući, a raja razradila priču. Kažu to im je sigurno on spojio ruke. Ko će drugi. Tako je i ostalo za kasnije da se priča, a Meša se, kažu, poslije promijenio, kažu presto i boga sovat.
Dugo je to veče zvonio stari crni telefon, smješten u hodniku malog stana u Kralja Tvrtka, na kom je pisalo Vlasništvo PTT Jugoslavije. Niko slušalicu nije dizao. Prvo je zvao Darko, pa Goran, pa Dijana. Gdje su mogli otić, a da ne kažu. U Raj, u Raj su otišli Jozo i Rasema, a da nikom nisu rekli.
Dalibor Bilić; e-novine
bglavac
edin.kecanovic
