bebi, ovaj put nema ispunjenih želja, imam leukemiju i 30% je već u rukama blasta. pitanje je da li započeti odiseju kemoterapije što je za mene ogromno poniženje pred dušom i prirodom ili se pripremati za kraj. ali imam voljeno dijete. ne znam trenutno što ću, vrijeme ide protiv mene. želim te vidjeti. reci mi kad i neka bude uskoro jer svi rezultati rapidno opadaju... sad nemam ni vremena više da tražim neke alternative. shvaćam neizbježnost da ipak prihvatim proceduru koja me demoralizira toliko da ti dočarati ne mogu. a malena mi svaki dan crta po jednu izuzetnu sliku....
možda ono što se zove nada nije ništa drugo već uvjerenje da sve ima smisla bez obzira kako završilo.
možda nam život upravo u trenucima najveće snage, na vrhuncu sreće i zadovoljstva pripremi takva iznenađenja iz vedra neba da osvijestimo kako možemo biti jaki i kad odjednom više nije sve sjajno, sretno i zdravo....
kao što je sa svima koje volim i koji mi u životu znače, sanjala sam.... znak. sanjala sam prije nego sam znala, prije nego sam i pretpostavila što bi moglo biti....
Malabibi i ja smo je u tom mome snu povele na more djevojčicu.... njegovo dijete u tom snu me grli čvrsto i traži da joj pričam bajke....
zadnji put kad smo se vidjeli, pomislila sam ono što pomislim svaki put kad ga ugledam.... Bože, kako je ovaj čovjek lijep. tako i sinoć.
ne, ne izgleda bolesno, čak ni tužno.
prohujale su godine koje smo proveli zajedno kao zaljubljeni par, godine bez kontakta nakon rastanka i godine prekrasnog prijateljstva kad smo se ponovo našli. i evo sada.... ovo.
i sve je to tako nekako, da bih mogla nezaustavljivo plakati.... kao njegova majka. ili crtati mu neke slike kao ta malena kćer koja u svojoj dječjoj duši sve već zna i razumije....
ne, nije izgubio osmijeh, u njegovim plavim očima je još puno života....
i kažem u sebi i duša mi govori, ne, nećeš ti nama umrijeti tek tako, još ne....
i kažem sebi, nema sada cmizdrenja, još ne.
bglavac
irida
edin.kecanovic
