Prošla je noć bila i više nego burna! Sjedim na terasi svog omiljenog kafića, ispred mene se puši dupla kava bez šećera, u ruci cigareta, iako ne prija. Moć navike, robujemo besmisleno. Pokušavam istjerati iz sebe mutne oblake prošle noći, prepune pijančevanja, zadimljenih prostorija, galame: sve ono što sobom donosi noćni život, odlazak na spavanje u praskozorje. Naopako življenje, rekli bi mnogi i možda su u pravu. Možda da smanjim tempo? Dok sam se u podne tuširao, pokušavajući se razbuditi nakon samo petosatnog spavanja, rastrganog bukom saobraćaja, ulovio sam samog sebe, kako po prvi put u svom životu pomišljam na mirne dane, tihe dane, blage dane. Starim li? Ili popuštam?

   U trenutku dok prinosim šalicu sa vrućom i ljekovitom kavom usnama, petnaestak metara dalje, na suprotnom pločniku, ugledam poznati lik žene, koju nisam vidio dvije godine: Nadia! Ukipim se, niti ne trepćem, samo zurim u taj jako poznati i privlačni lik: na njoj je lagana crvena košulja bez rukava, ugurana u traperice, kosa joj malo duža, ali još uvijek onako lijepo, poput slike, uokviruje njeno lice. Oči joj, naravno, ne vidim, predaleko je, ali živo predočavam sebi njihovu zelenu boju, a u zelenilu crne točkice. Kako sam ih volio gledati dok su se u zanosu uživanja širile!

   Limena rijeka automobila prestaje teći: semafor ih prisiljava na mirovanje. Ne vjerujući očima, gledam Nadiu, kako onako visoka, uspravnih ramena, dok joj kosa crnilom blista pod žarkim suncem, dugim nogama odlučno prelazi ulicu, a pogled joj uperen pravo i odlučno u mene, dok joj na licu titra onaj dobro mi znani smiješak. Prije nego što sam se sabrao, Nadia stoji ispred mene.

   - Što je? - pita me, a glas, taj glas koji nisam čuo preko dvije godine, zabija mi se u osjetljivi želudac, ranjavajući me još i više. - Zar me nećeš pozvati sjesti?

   - Zdravo, Nadia! - izgovaram njeno ime na glas: zvuči strano, a opet tako lako prelazi preko usana. - Naravno, samo sjedni! Drago mi je što te vidim.

   - Ne laži! - Spušta se na stolicu i pruža ruku preko stola, pa mi ovlaš pomiluje nadlanicu. - Nadao si se da te neću primijetiti, poznajem te.

   - Što ćeš popiti? - skrećem temu u neutralne vode.

   - Mineralnu, molim - učtiva je, usne razvukla u smiješak, gleda me, procjenjuje.

   Naručujem dvije mineralne: žedan sam, vjerojatno sam zbog naporne noći dehidrirao. Ili je to zbog uzbuđenja što vidim Nadiu? Odbacujem tu misao, odlučno, ali tračak sumnje ostaje spavati u meni, duboko unutra, sklupčana i svaki se čas može probuditi: znam to, ali ne želim priznati, čak ni samom sebi.

   - Čini se, da se u tvom životu nije ništa promijenilo - nastavlja Nadia, udobno zavaljena. - Spavaš do podne poslije lude noći sad se oporavljaš.

   - Hoćeš li prestati kvocati? - pitam je, ali nema ljutnje u mom glasu. - Da mi se vode takvi ugodni razgovori, oženio bih se. Radije mi reci, kako si ti? Kako brak? Imaš li djece? Jesi li...

   - Polako, polako! - Nadia se smije. - Treba li mi laskati tolika radoznalost?

   Šutim. Ne odgovaram. Poznajem je dobro i znam kako neće izdržati: sama će progovoriti! Mirno sjedim, gledam je, uživam u njenoj ljepoti, svježini. Nije se ni oznojila, iako vrućina pritiska grad. Ruke su joj nervozne, primjećujem lagano podrhtavanje prstiju, dok uzima moje cigarete sa stola i pripaljuje jednu.

   - Nema se mnogo za reći - riječi joj izlaze pomiješane sa dimom. - Greška, bila je to greška: rastajemo se.

   - Žao mi što nije uspjelo - kažem, ali to nije istina: ne osjećam žaljenje, ne osjećam ništa.

   - Ne treba ti biti žao. Pokušala sam. Nije išlo i to je sve. Ne živimo zajedno već dva mjeseca. Brakorazvodna parnica je u postupku. Znaš kako to ide! Sporo i teško!

   - Ne znam - odgovaram. - Dijete nemate?

   - Oh, ne! - Nadia odmahuje rukom u kojoj drži cigaretu. - Sreća u nesreći, zar ne?

   - Nije baš tako, ali je svakako lakše. I kako ti je? Kako živiš?

   - Uobičajeno. Poznato ti je. U mom se životu nije mnogo promijenilo. Posao, stan, vrlo malo druženja...

   - Mirna Nadia, tiha Nadia - kažem i sad sam ja na redu da joj pomilujem toplu ruku, meku kožu. - Stvorena si za miran život, puna si mira. Čini mi se, da me to uvijek privlačilo k tebi, taj mir koji sam osjećao da ga nosiš. I da ga nesebično dijeliš sa drugima.

   - Uvaljuješ mi se? - pita me ona, obrve joj se podižu, one točkice u njenim očima zatamne. - Nisi se promijenio, vidim. Lovac u tebi uvijek budno vreba.

   Uvrijeđeno šutim, ali nisam uvrijeđen. Smijem se u sebi i gledam je znatiželjno. Primjećujem da joj, usprkos njenim riječima, prija čuti što govorim .

   - Ne budi uvrijeđen, molim te! - Sad ona pruža ruku, naginje se prema meni: znam da je to znak da me želi i radujem se u sebi. Govor tijela: i više nego dobro mi je poznat.

   - Što imaš u planu večeras? - pitam je.

   Kao da sam je polio hladnom vodom. Nadia pusti moju ruku, brzo, baš kao da je dotakla zmiju. Odmiče se od mene i sad sjedi uspravno, ukočenih leđa: stari znak njene odlučnosti.

   - Sad bi me htio odvući u krevet! - reče mi čvrsti glasom i gledajući me pravo u oči, netremice, odlučno, čvrsto, kako me nikad do sad nije gledala: neki novi pogled, nepoznati pogled.

   - Čekaj malo...

   - Ne, ti čekaj! - prekida me odlučno i nastavlja: - Dobro te poznajem! Bila bi ti ovo još jedna avantura koju bi sa ponosom pričao za šankom nakon bezbroj čaša! Ali neće biti tako! Znaš li, i ja bih htjela u krevet sa tobom! O, da rado! Priznajem to i nije me stid: i dalje me jebeno uzbuđuješ! Sva sam se ovlažila samo razgovarajući sa tobom! Ali ne želim biti poput ostalih žena u tvom raskalašenom životu: još jedna pobjeda i ništa više! Kad budeš mislio na mene, misli na ovaj trenutak: kako te ostavljam samog, odlazim bez tebe, misli na to kako sam drugačija, a ne kao ostale sa kojima se igraš. Lijepi ti dan želim!

   Gledam je iznenađen bujicom koja je potekla iz nje. Nadia u sred svoje govorancije ustaje, grabi svoju torbu, lagano, graciozno se saginje i čedno spušta poljubac na moj vrući obraz. Mahne još jednom uz smiješak, okreće mi leđa i odlazi. Gledam za njom, gledam u njenu stražnjicu sapetu trapericama, jako uspravna leđa, crnu kosu koja joj se pri svakom dugom koraku trese.

   Ostajem sam sa cigaretom u ruci i poljupcem, kojeg i dalje osjećam na obrazu.

 

Copyright © 2005. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.