75. JEZIK RAZUMIJEVANJA

 

        Divni Bog slao je jednoga od Svojih anđela u zemaljsko selo, da tamošnjike poduči priprostomu zakonu odgovornosti i istinoljublja. Na odlasku, upozorio je anđela da ljudima ne govori nebeskim, već zemaljskim jezikom, kojega će oni razumjeti.

        “Dobro”, lakokokrilo će anđeo poslanik, i poleti put sela.

        Kad je sletio, počeo je s “dobar vam dan” i “kako ste, dobri ljudi”. Pa je nastavljao običnim riječima o zloći i dobroti, o radosti i tuzi, o smrti i rođenju, o laži i istini. Oni su ga slušali, i kimali odobravajući.

        “Pravo zboriš... Da, slažemo se... Tako i mi mislimo... Naravno, nema sumnje, tako je”...

        I odlazili su da opet rade sve po svojemu, a to znači: drukčije od rečenoga. I dalje je po kućama žarilo i palilo između muževa i žena, roditelja i djece; i dalje se razmišljalo o nadmudrivanju susjeda, i dalje se smjeralo grabiti što više, lažno svjedočiti, podmititi, ogovarati, tuđu ženu zavesti. Anđeo je razmišljao što i kako govoriti da bi se s riječi prešlo na djela, bar korak, bar koračić. Zaključio je da je jezik kojim se govori o Božjim zakonima odveć svakodnevan, suhoparan, bez moći istinskoga nadahnuća. Odlučio je progovoriti drukčijim jezikom.

        Počeo je s jezikom bajke i priče. Rado su ga slušali, ali i opet je sve teklo starim koritom. Anđeo se svakojako dovijao, zalazio u poeziju, iznalazio čudesne slike, prispodobe, srokove, ritam, melodiju. Ljudi i opet nisu slijedili pjesmu, već svoju grubu želju.

        Anđeo se zamisli. Kako se ničemu novom nije umio domisliti, on poleti u nebeske dvore, pred Božje prijestolje.

        “Govorio sam im ljudskim jezikom. Ali nije vrijedilo. Oni znaju napamet sav zakonik, ali kad je primjena zakona u pitanju, nepismeni su. Onda sam pokušao nebeskim rječnikom, jezikom poezije. Za nj su bili gluhi. Ne znam, Gospodine, što još pokušati”.

        “Rekao sam da im moraš govoriti jezikom kojega oni razumiju”, reče Divni Gsopod. “Do sada im nisi tim jezikom govorio. Vrati se i pokušaj ponovno”.

        Anđeo se rastužio, zapanjio.

“Pa zar im nisam govorio jezikom, kojega su razumjeli”!?

Sletio je u zemaljsko selo, sjeo na klupu u malomu parku, pitajući se kakvim još riječima pričati o životu. Vidjevši ga tako osamljena i snuždena, ljudi ga, sve jedan po jedan, dođoše pitati je li ga snašla kakva nevolja, pa ako jest, mogu li mu kako pomoći.

        I dok su tako navraćali i pitali, zamišljeni anđeo u jednomu času osjeti da ga je ošinula munja spoznaje.

        “To je taj jezik”! kliknu.

        I on stade vraćati ljudima milo za drago: poče govoriti ljubazno i srdačno sa svima, krenu donositi vodu hromima, njegovati zapuštene i bolesne, i prestade pričati o Božjemu zakonu, jer ne imađaše ni vremena ni potrebe za tim.

       

       

        Nađite nekoga tko ne razumije taj jezik.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 9. (još neobjavljeno)