Njeni su se roditelji zaljubili u srednjoj školi, znali su reći "po kazni" jer ih su ih smjestili u istu klupu kako bi ih spriječili da pričom ometaju nastavu. Različit smjer, različit mentalitet, različita obiteljska priča - računali su kako će se uglavnom ignorirati. I preračunali se. I oni su se malo preračunali, do kraja ljeta je Ana već bila na putu. Nisu imali mnogo izbora, živjeli su u maloj sredini, oboje su postali sramota svojih obitelji koje su od prije već bile razrušene - no voljeli su se iskreno i otišli zajedno živjeti u Zagreb. Punoljetni su, imaju svatko svoj zanat, naći će nešto, snaći će se.

Unajmili su mali suterenski stan u predgrađu, ona je uspjela dobiti posao u jednoj kuhinji, on je pokušavao na građevini. Nakon božićne gužve, kad joj je trbuh već narastao, istekao joj je ugovor i nisu ga produžili ali je na to gledala kao na vrijeme koje će provesti pripremajući sve za bebu. On je našao nešto, plaća je bila na mahove, dijelom i u Konzumovim bonovima ali bio je uporan. Kupio je malo polovnog alata na Hreliću, popravljao sitne stvari po kvartu, čistio snijeg - uvijek se nekako skrpao da imaju za stanarinu i režije. Oni su, sami i bez iskustva, mladi i zaljubljeni, stvorili sebi dom.

Ana se rodila oko pola četiri ujutro i bila je najljepša beba koju su ikada vidjeli. Kad su ga izbacili iz rađaone tata se motao po čekaonicama dok ih nije mogao ponovno zagrliti. Kući su se vratili taksijem, to im je bio simbol da će Ani priuštiti sve što budu mogli. Samo da beba bude dobro, šapnula mu je kad su se svi troje stisnuli na zadnjem sicu. Možda je to bio neki urok, možda samo loša sreća, možda njeno odlaganje odlaska doktoru dok se on ne vrati s terena, možda to što nisu imali nikakvu vezu u bolnici, ali je sljedeći Božić dočekala u bolnici, na histerektomiji. Ali beba je bila dobro, bila je super.

Mala je Ana bila zaista super - i kao skroz mala više se smijala nego plakala. Voljela je pjevati i crtati, nije imala puno lutaka ali je uživala krojeći im haljinice s mamom. Išla je u vrtić i tata je svim njenim prijateljicama izradio drvene igračke koje im je onda ona poklanjala za rođendane. Najviše je voljela kad bi otišli na izlet, u Maksimir ili čak do Bundeka. Već je sa četiri godine znala sva slova, naglas je čitala slikovnice i bila ponosna kad je dobila iskaznicu za knjižnicu na kojoj je pisalo njeno ime. Imala je zapravo samo jednu želju. Samo jednu, neostvarivu, uvijek istu. Željela je bracu ili seku.

Jednog je dana tražila mamu da sama ode po kruh, otišle su zajedno do parka, Ana je sama s deset kuna ušla u pekaru a kad je izašla, stišćući par kovanica u šaci i vrećicu s kruhom na prsima, najednom više nije bila mala. Tu su večer mama i tata dogovorili da za njen rođendan naprave izlet u prihvatilište za životinje. Bilo je to pravo iznenađenje, bila je presretna i čim je ugledala malog štenca nazvala ga je Bibo i bio je njen. Svaki su trenutak provodili zajedno, smišljala je planove kako će ga voditi sa sobom kad najesen krene u školu. I onda je jedne subote Bibo iznenada podletio pod auto.

Anu se više nije moglo prepoznati od tuge. Prestala je pjevati, rijetko je i govorila, zamotala bi se u svoju dekicu u nekom kutu. U vrtiću su rekli da se jednostavno prestala igrati i jedan su dan nazvali da hitno netko dođe po nju. Visoka temperatura i povraća, pa da ne zarazi ostalu djecu. Kašljala je već par dana, ali nije bilo strašno, doktorica ih je ohrabrila i rekla da joj skidaju temperaturu i daju dosta tekućine. To nije bilo lako, Ana nije mogla gutati i plakala je kad bi trebala popiti lijek. Temperatura nije padala, nije mogla zaspati a i kad je klonula budila se vrišteći.

Nisu znali što bi, tata je nakon druge neprospavane noći otišao pitati doktoricu, ona mu je dala uputnicu za vađenje krvi. Ta je noć bila najgora, Ana je na mahove vrištala na mahove nije reagirala ni na što. U labosu ju je smetalo svjetlo, smetalo ju je kad su pustili vodu ali je na sreću brzo bilo gotovo. Tata će popodne dignuti nalaze i sutra ih odnijeti doktorici, to je bio plan ali je Ani bilo sve gore. Krenuli su u bolnicu, bez uputnice, nisu znali što bi. Tad su se drugi put vozili taksijem, tata ju nije ispuštao iz ruku, mama je šapnula samo da beba bude dobro.

Nije bila dobro. Ana je umrla nakon dva mučna i bolna tjedna gdje su liječnici pokušali sve što su mogli da joj olakšaju, iako su znali da nema lijeka. Bjesnoća je smrtonosna bolest, sve medicinsko znanje koje čovječanstvo ima ne može izliječiti bjesnoću. To je zarazna bolest koju možemo dobiti, koju djeca mogu dobiti i od najslađe i najnevinije životinje ako je bila izložena virusu. Zato su i propisane eutanazije i karantene. I da, to provode ljudi, i ljudi mogu pogriješiti. I baš zato ako i pogriješe ne smije biti nikakvih posljedica ako su griješili s namjerom sprečavanja širenja bolesti.

Ni mediji žedni afera niti aktivisti posvećeni nekom višem cilju ne smiju zaboraviti Anu. Anu koja želi bracu ili seku. Anu koja se vjerojatno i drugačije zove, koja se možda i ne veseli toliko školi, koja je možda zapravo onaj dječak koji u parku ponosno udara loptu. Ne smiju zaboraviti ni roditelje, bili oni imućni ili ne, imali sve veze koje postoje ili ne. Ako je moguće spriječiti trenutak kad liječnik mora izgovoriti kako nade više nema, ako je moguće izbjeći agoniju tjedana čekanja hoće li biti još makar koji trenutak kad je pri svijesti - to je viši cilj sam za sebe. Ako i jeste prijatelj životinja, nemojte biti neprijatelj djece.

Ovo djelo je dano na korištenje pod licencom Creative Commons Imenovanje 3.0 Hrvatska.

cikavelja/www.pollitika.com