74. JESMO LI VIDJELI ŠTO SMO VIDJELI

 

        Bio jedan toranj, kojega su gradili od vrha. Najprije su postavili  vršak i šiljak, potom oko velikoga sata, potom zvono, a potom stadoše spuštati okomit rast pršljen po pršljen sve do u temelj. Radili su hitro i složno, bez napora, uz svirku frule. Kad su tuđinci došli vidjeti toranj, nikako nisu mogli shvatiti da je izgrađen od vrha.

        “Ali to je u nas običaj”, rekoše domaći. “Mi tako gradimo sve važne građevine – kule i piramide, crkve i dvorce. Najprije im odredimo doseg uvis, izmjerimo skok vala, a tada se bokovi i osnovica lako oblikuju”.

        “Ali što je sa silom te`om”? pitali su posjetitelji.

        “Ah, to je lako! Imamo frulu, zvuk koji silu težu skrene i uspava. Onda možemo i sami letjeti. Onda i najteži predmeti lebde”.

        Posjetitelji su buljili u domaće, dok im je u umu ključalo.

        “Čekajte... Možemo li to vidjeti”?

        “Dakako”.

        Netko izvadi frulu iz d`epa, i stade svirati. Čudan zvuk poče opletati prostor, dio se tla otkine od tla, i uzlebdi, noseći sve što je na njemu stajalo. A ono što nije čvrsto stajalo, kao na primjer, trave, uzlebdi i samo. Ljudi, stvari. Ptice više nisu morale mahati krilima, pa su, zbunjene, slijetale i uzbuđeno cvrkutale. Domaći i posjetitelji nađoše se kao u snu, bez težine; prolomi se vrisak iznenađenja, straha, i radosti.

        “Ne bojte se”, rekoše domaći. “Bestežinstvo koristimo i za liječenje. No ne pretjerujemo s tim. Jer život je, ipak, teškoća i borba. Zato svoje svakodnevne kuće gradimo od temelja prema krovu”.

        Kad je zvuk duhaljke lagano zamro, onaj komad tla na kojemu su stajali, spusti se na svoje mjesto, bešumno i nepogrešivo. Ptice opet razmahnuše krilima, sretne da je život uobičajen napor.

        Kad su se posjetitelji opraštali od domaćih, rekoše im:

        “Cijeloga ćemo života pamtiti što smo ovdje doživjeli. Nitko nas neće razuvjeriti, jer naše je vlastito iskustvo naš jedini pravi protudokaz.”

        “Sretno”, uzvratiše domaći. “I dođite opet, ako nas budete mogli naći”.

        Posjetitelji se tada uputiše kući, neprestano pričajući o čudu ukidanja sile teže. Danonoćno su o tomu govorili.

“Istina je sve ono što se priča u bajkama”, rekoše. “O čarobnoj svirali, i tomu slično. Oh, nijedno otkriće nije ovomu ravno! Kakav skok za čovječanstvo! Kakav preobražaj za nas, kakva sloboda”!

Kad se na obzoru ukazaše obrisi njihova grada, neki od njih se odjednom uznemiriše. Zastadoše.

“Da se dogovorimo...” nesigurno rekoše. “Jesmo li mi uistinu vidjeli ono što smo vidjeli”?

        “Braćo, da mi nismo sve to sanjali”? oglasiše se spremno drugi.

        “Da nam nisu dali neki opijum”? prisnažiše treći.

        “Jer tako nešto je nemoguće”, zaključiše četvrti.

 

        ITD.

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 4. (još neobjavljeno)