73. JEDNOM ZAUVIJEK, JEDNOM NIKAD

 

 

        Bio jedan grm ruža. Svakoga je svibnja cvjetao zlatnožutim cvatom. Poslije mjesec, dva, cvat bi se gasio, a onda, pred kraj ljeta, opet bi zaplamtio.

        Dok su ruže bile još u pupoljcima, sanjarile su o svojemu rođenju, kao što se sanjari o ljubavi ili slavi. Njihova se sanjarija potom pretvarala u miris.

Uvijek je među pupoljcima bio jedan, koji će se prvi rascvjetati. Uvijek je među ružama bila jedna, koja će posljednja odcvjetati. Uvijek jedan, uvijek jedna.

        Budući da su oni bili jedinstveni i drukčiji, odnosno, budući da su se nalazili na čelu i začelju povorke cvjetanja, imali su izvjesnih poteškoća sa svojom okolinom. Drugi su pupoljci zavidili prvorascvjetanomu pupoljku; ostale su ruže bile ljubomorne na onu, koja će ih nadživjeti. Između prvoga i posljednje bijaše razapeta nit srodnosti po sudbini. Oboje su bili samotnici, obilježeni svojom ulogom prvenstva i svršenstva; pristajali su jedno drugomu do u tanku laticu; ali se nisu mogli sresti – ne bijaše tako namijenjeno.

        Kad ih je duh cvjetanja jednom pitao tko je njihov idol, naime, u koga su zaljubljene, prva propupala ruža odgovorila je ni ne ogledavši se po bokoru oko sebe:

        “To je posljednja ruža”.

        “Kako znaš da je to ona, ta ne vidiš ju”? pitao je duh cvjetanja.

        “Kao što sebe znam, tako znam i nju”.

        A posljednja je ruža na isto pitanje odvraćala:

        “Zaljubljena sam u onu prvu, i ni u koju drugu”.

       

        Tako je to uvijek bilo, i tu se nije moglo ništa promijeniti.

        Ali kad je Divni Stranac jednom sjeo kraj busena, čuo je njihovu čežnju, i poželio im na trenutak podariti ispunjenje. Zašaptao je:

        “Prva ružo, i ti, posljednja, vi zatvarate krug. Tamo gdje jedna počinje, druga stiže, i brojanica cvjetanja se tada zatvara, dva se mirisa svezuju u jedan. Samo vrijeme stoji između vaše dvije čaške. Ali što je vrijeme pa da nas rastavlja”?

        I On duhne u rosu na listu, u rosi na listu zadrhti sunčev sat, u sunčevu satu zastane vrijeme, i sve se stvari, daleke i bliske, davne i buduće, sretoše toga istoga časa, proživješe jedne s drugima sav svoj vijek, obećaše jedne drugima sveti nezaborav, i kad se rosa smirila od Njegova daha, proradi opet sunčev sat, i šikne iz njega vrijeme – protegne se između onih, koji su vječno zajedno.

       

 

JEDNOM ZAUVIJEK, JEDNOM NIKAD, A IZMEĐU TOGA CVIJET ŽIVOTA.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 4. (još neobjavljeno)