31. JEDNOM BIO I JEST

 

        Bio jednom jedan jedini Bog, i onda, da ne bi bio jedan jedini, stvorio je drugoga Boga, jačeg od Sebe. Jer On je to baš tako htio, a On je to i jedini mogao.

        A taj se drugi Bog naoštrio da zbaci Prvoga. Jer On je to jedini i mogao, i On je bio jedini koji je to umio i znao htjeti. Svjestan da je jači, krenuo je na Prvoga, kao golema i strahotna vojska. Usput je stvorio nebo i zemlju da Mu budu svjedoci i gledalište.

        Je li se Prvi pokajao što je tako neoprezno stvorio jačega od Sebe?

        Nije. On je jedini znao kako će s Drugim. On je jedini znao kako će onaj višak snage raditi za slabijega.

        Kad Ga je Drugi nadletio, veličajan i mračan, Prvi Mu je doviknuo:

        “Stani časak, i reci Mi tko je od nas dvojice Ja”?

        “Ja”, odgovorio je Drugi istinito, jer Bog ne može lagati. “A rado bih čuo tvoj odgovor na isto zanimljivo pitanje – reci sad ti, tko je od nas dvojice Ja”?

        “Ja”, reče istinito Prvi.

        “Ah, svejedno ću te uništiti”! kriknu Drugi. “Nećeš Me obmanuti s tim jednačenjem! Nismo isti, ako ni po čemu drugom, a ono po Mojoj većoj snazi”!

        “Nismo isti, ali Jedno smo. No Ti se sam moraš sjetiti da smo Jedno – zato sam ti dao veću snagu. Digni se iznad Sebe i sjeti se! I kad se sjetiš, kuda ćeš tada i na koga ćeš, reci”?

Drugi je i nehotice uzmahnuo krilima, uzletio, a onda zanijemio; jer takvoga krika ushita kakav se u tomu času tražio, u njemu nije bilo.

Vidio je da postoji samo Jedan Prvi-i-Jedini, i da je On, Drugi, znak jednosti između Prvoga i Jedinog.

 

 

DALJE? NEMA DALJE.

 

 

         Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 4. (još neobjavljeno)