Sjedim u sobi kraj prozora promatrajući gusti snijeg koji pada nemilice već danima.. Podsjetilo me to na  zimu prije mnogo godina kada sam još radila u " kućnoj njezi" u Varaždinu.

Snijeg je napadao više od metra i blokirao sav promet. Temperatura se spustila ispod 28 stupnjeva celzujusa i mi smo naše bolesnike morali obići pješice. Moje su 4 bake bile smještene na različitim djelovima grada i kroz duboki snijeg i takvu hladnoću trebalo je puno vremena. I nije to bio jedini problem i briga. Živjele su same i trebalo je prvo zakuriti peć, zagrijati vodu za pranje, a nekima sam morala pripremiti i doručak poslije davanja inzulina.

U dvanaest sati svi smo se vračali u bazu, jedan Dom za umirovljenike, gdje je bila kuhinja, iz koje smo uzimale ručak za naše korisnike.Te smo dane ostajale raditi do kasno poslijepodne kako bismo  stigle sve namiriti.

Jedna moja dobra kolegica imala je starog fićeka.Taj je palio uvijek. Tako i tog jutra. Na cesti samo ona, sva ponosna, uzdignutog nosa, onima koji su kurblali bez uspjeha.

-  Mačke, da vas odvezem?- pitala je.

_ Juhuuu...nećemo ići pješice,- veselile smo se.

Strpalo se nas šest u taj mali auto. Jedna od nas bila je trudnica , u osmom mjesecu. Ni sad ne znam kako smo se uspjele ugurati sve sa našim ogromnim torbama .Naša je Mara jedva vozila, nosem priljubljena na šoferšajbu koja se stalno maglila.Trudnica pokraj nje pokušavala je brisati koliko je stigla, njezinim šalom, zaboravljajući pritom da ga svaki puta sve jače zateže njoj oko vrata. Mara je skorom poplavila i jedva progovorila:

-Pa daj odpusti malo Ruža, udavit ćeš me!-

Ruža u svom zanosu nije ništa vidjela ni čula i nastavila  dalje brisati. Ne znam kako bi naša Mara završila da se nisam nekako uspjela odostraga progurati i osloboditi je.

-Oprosti , znaš da su sve trudnice zmotane.-rekla je i počela se smijati.

U onom malom autu njezin je smijeh bio toliko glasan da smo umalo oglušile.Na prvom smo raskrižju stale jer više nismo u toj gužvi mogle ni disati. Kape su nam se iskrivile na glavi kao i našoj Mari koja nije više vidjela ni voziti.

A kojeg li smijeha kad smo izlazile. Trebalo je našu Ružu izgurati iz auta. Onako okrugla, debela, lakše bi ju bilo preskočiti nego zaobići, blokirala se i nikako van.Nije nam preostalo drugo nego zvati u pomoć.

U blizini s našao jedan kršni mladić i odazvao . Ali ni njemu nije bilo lako.Bilo je tu nekoliko pokušaja. Povuci, potegni, al Ruža ne izlazi. Mi nju odostraga guramo svom snagom  koja je na kraju premašila naša očekivanja i ona je naprosto izletjela i to tako da je i našeg spasioca oborila.

Kojeg li prizora!

Naša Ruža sa svojim oblinama na zbunjenom zajapurenom mladiću koji je ostao bez daha.A kako je sva vražja bila, besramno ga je pitala:

- Mogu vas poljubiti? Tak ste slatko rumeni!-

Dečko je iskolačio oči, pogledao njezin ogroman trbuh i prije nego smo rekle "keks", odjurio glavom bez obzira. Mislim da su nas prolaznici još dugo pamtili po gromoglasnom smijehu kojeg još neko vrijeme  nismo mogle zaustaviti.

Kako je taj dan završio ne znam u detalje..no sjećam se još da smo sa porcijama hrane , opet naš šest nerazdvojnih, krenule putem Starog grada, gdje smo se zaustavile, da bismo se valjale u snijegu i pravile anđele.

Zajapurenih lica i sa veseljem sretno smo donjele  naše porcije, još tople( za čudo), našim bakicama.I u njihovim  se očima , usprkos bolesti i starosti, mogla velika radost nazrijeti .Rijetki momenti i dragocijeni.Kako nama tako i njima. Za pamtiti!