Promatram snijeg koji je napadao preko cijelog jučerašnjeg dana i noći, objesivši grane stabala. Zima je došla malo prerano, a ja  se  još nisam dovoljno nauživala prekrasne jeseni. Uvijek me to vraća u dane mladosti , u ono doba  ludosti i avantura.

Tek sam bila godinu dana u Švicarskoj , u talijansko kantonu Ticino i borila se rukama i nogama sa talijanskim jezikom, kada je moj suprug dobio posao u njemačkom kantonu, u jednoj glazbenoj školi kao profesor klavira.

Po njihovim zakonima za strance tada, bračni par nije smio biti razdvojen , što je za nas  značilo selidbu ,a za mene  mijenjanje radnog mjesta i učenje opet drugog stranog jezika.

Kao stranci iz bivše Jugoslavije, koja se tada upravo raspadala, nismo baš bili dobro došli , što nam je otežavalo traženje novog stana.Tako smo si našli jedan privremeni smještaj , samo na mjesec dana, u idiličnom selu iznad kanjona rijeke Rajne i nastavili sa traganjem. Kad nam je već gotovo ponestalo nade da ćemo bilo što naći, ukaže nam se mogućnost da iznajmimo jednu malu kuću- vikendicu na brdu od 1300 metara, nadomak skijaškog mjesta Lenzerheide, u pravcu St. Moritza.

Još iste večeri sjeli smo u auto i otišli na razgledavanje. Kućica je bila zadnja u nizu, sagrađena po nacrtima samog gazde arhitekta, koji je na svojoj djedovini sagradio njih nekoliko, raznih veličina i uglavnom za vikend  uživanja.

Sačinjena od drveta, sa dvije spavaće sobe, male kuhinje i dnevnog boravka  sa kaminom, učinila nam se kao iz same bajke. Ogromna terasa sa pogledom na zelenu padinu, šumu i drugu planinu preko puta, oduzela nam je dah. Bez nekog velikog razmišljanja odlučili smo je iznajmiti.

Ljeto je prošlo u berbi malina, kupina, borovnica i još koječega drugog. Satima smo znali sjediti na terasi i promatrati zalasak sunca, a noću bi gledali kako mjesec izranja u svom njegovom sjaju.

I došla je zima, a sa njom i prvi duboki snijeg. Iznenada, već polovinom listopada. Sa njom i prvi problemi. Budila sam se rano ujutro, nekad već i u četiri sata, obučena u toplo, naoružana lopatom i metlom za čišćenje snijega. Od silno napadanog snijega nametnutog vjetrom , često puta nebih znala koji od parkiranih automobila je onaj moj, te bih  počela čistiti redom, u nadi da nije onaj zadnji u nizu.

Ma koja teretana i vježbe! To je prava rekreacija! Nabildala sam ruke, trbušne mišiće, noge , samo tako...Oznojena do korijenja kose, skidala sam suvišne kilograme svakog dana i došla do težine   sa kojom sam mogla letjeti i lepršati poput pahuljica snijega.

Jeleni i srne , lisice i šumski zečevi ,bili su moji vjerni pratioci u ranim i kasnim satima, bledo me gledajući što ja to radim i zašto.

U trenucima stanke, kad sam hvatala zrak i brisala znoj sa čela, načulili bi uši, pozorno me gleadajući, spremni da svakog trenutka odjure u zaklon guste borove šume.

Put koji je vodio do kuće, bio je uzak i strm. Dva  automobila jedva su se mogla mimoići i samo je vještom vozaću bilo moguće izbjeći bliske susrete. Ako se dotad nisam naučila voziti, tada sam dobro ispekla zanat. Stavljanje lanca na gume, postala je rutina koju sam riješavala za tri minute.

Noću bi sa džepnom lampom u ruci išla u susret mužu, koji bi obično negdje zaglavio na pola puta, vračajući se sa kasnim proba sa zborom. Fascinirala me tišina kojom sam tada bila okružena, kao i zvukovima , koji bi me često puta natjerali da zastanem i sa oprezom pogledam oko sebe.

Ponekad , za vrijeme vikenda , kad bi zimska služba čisćenja zatajila, bila sm primorana pronaći neku drugu alternativu silaska u grad na posao.

Žičara se nalazila nekih 300 metara više, a put do nje bio je težak kroz duboki snijeg, koji mi je često puta znao doseći i do kukova. Odlučila sam se na saonice. Koja je to bila uživancija spuštati se vijugavom cestom, brzinom aviona, dok ti hladnoća udara u lice, ledi ga i šćipa! Vrištala bih putem od sreće i zadovoljstva malog djeteta, budeći tako u rane jutarnje sate sve živo i mrtvo oko sebe.

A tek povratak kasno u noći, dok svi spavaju, a čuje se samo moji koraci. Čisti zen. Doduše, trebalo mi je nekih sat i pol da stignem do kuće onako umorna od posla, ali ta šetnja bila je ipak prava  blagodat za moju dušu.

Stiglo je vrijeme Božića, a mi smo već poznavali svaku stazu, sve trikove i mogućnosti spašavanja, snalaženja u visokom snijegu.Poželjela sam tu radot podijeliti sa još nekim i pozovem roditelje i brata da sa nama provedu te praznike.

Za tu priliku moji su roditelji ponesli sa sobom cijelu špajzu punu suhih domaćih kobasica , špeka, mesa, kolača i koječega drugog. Ne znam tko se tim poslasticama više veselio , gazdin lovački pas ili mi sami. Mama je na terasu objesila kobasice kako bi ih još neko vrijeme sušila, a pas Zito jednim im skokom  zgrabio, pa trk u bijeg. Još sada se živo sjećam tog prizora mame, koja u čarapama trči po dubokom snijegu, mi u redu za njom ,loveći Zita, koji je bježao čas uzbrdo, čas nizbrdo.

Ako onda nisam zaradila upalu svih mišića , nisam nikada. Kobasice koje smo uspjeli spasiti,završile su te iste večeri u loncu, a potom u našim želucima, zbog kojih smo noću pili na litre vode od žeđi i ispijali štample rakije da bih ih provarili. Najteže je pritom bilo ustati, dok su se svi mišići javljali, uz obavezno bolno jaukanje i prigušeni smijeh zbog prizora kojeg smo pritom davali.

U oči punog mjeseca, odlučismo se na noćno sanjkanje, svi zajedno. U kolini jedan iza drugoga, jurili smo nizbrdo uz smijeh i galamu, sreće i straha. Ponekad bi tako i netko od nas ispao sa sanjki i ostao u snijegu, čekajući da to onaj drugi primjeti. Kako nebi hodali uzbrdo, gubeći vremena i snagu, moj se suprug vozio autom, vukući na sajli saonice i nas na njima.

Prošli su tako nezaboravni praznici, puni smijeha i priča do kasnih noćnih sati.Sa topljenjem snijega  u nama se rodila ideja za promjenom. Preselili smo se u drugi kantom, u jedan mali gradić na samom jezeru .

Sa selidbom ponjeli smo sve one uspomene na prirodu i njene ljepote koje eto vadim svako malo iz škrinje prošlosti. Danas sam ju otvorila za vas. Nadam se da sam vam uspjela dočarati taj ugađaj jedne zime iz 1990 godine.

Zatvorite oči, smjestite se  pokraj tople peći. Dok vatra gori, a toplina struji vašim tijelom, osvježite neke svoje uspomene na zimske radosti.