Bilo je deset minuta do ponoći. Snijeg je padao u krpama nošen snažnim vjetrom koji je puhao sa sjevera. Mali pogranični prijelaz između Slovenije i Italije bio je mračan i pust.Svjetlo iz stražarske kućice  bilo je slabo i titravo, bacajući zrake na rampu koja je sablazno škripala pod vjetrom.Graničar je hodao naprijed nazad, uvijek istim odmjerenim koracima, sa rukama na ustima, pokušavajući ih svojim dahom održati koliko toliko toplima. Na mahove bi  zastao, bacio pogled iza sebe pa  onda  opet krenuo dalje.Nekoliko metara  prije samog prijelaza, ščućuren u snjegom pokrivenom žbunju, mladić je nervozno pogledavao na sat.Tu se već skrivao gotovo sat vremena, čekajući taj sudbonisni momenat kad će doći do promjene straže. Iz pouzdanih je izvora znao da tada ima pola sata vremena da prijeđe na onu drugu stranu sasvim neopaženo.Tih zadnjih deset minuta za njega se činilo kao vječnost u kojima su sekunde bile sati, a minute godine koje nikako da prođu.

Bio je to jedan od onih momenata koji ga je podsjećao na Šekspirovu dramu u kojoj on igra glavnu ulogu.

Biti ili ne biti.

Odkako se vratio iz zatvora nije imao mira gdje god  se kretao, što god da je radio. Sjene prošlosti vukle su se za njim kao vjerne pratilje, ostavljajući biljeg kojeg se nikako nije mogao otarasiti.Zbog odbijanja vojnog roka , mjesne su mu vlasti oduzele putovnicu i time stavile okove koje je svakodnevno vukao sa sobom.

Ono što ga je najviše zabrinjavalo bila je činjenica da je i socijalni radnik, pod čijom je skrbi bio, ustvari bio lopov ,veći od svakog onog s kojim se zadnjih godina družio.Po njegovom je nalogu bio prisiljen krasti proizvode iz tvornice u kojoj je radio, da bi ih ovaj potom prodavao za duplo veću cijenu na drugom kraju države.Nije se imao kome obratiti za pomoć jer sasvim je jasno bilo kome bi se više vjerovalo.Jedini izlaz iz te situacije vidio je u bijegu izvan svoje domovine.

Odluku je donesao preko noći i uz jutarnju kavu, za stolom sa svojom majkom i ocem, jasno izrekao svoje namjere.Majka je dugo plakala poslije toga dok je otac samo šutio. U tišini su mu spakovali nešto tople odjeće i hrane , te malu zalihu novaca ,koju su imali ostavljenu za crne dane. Nije se dugo opraštao. Sa knedlom u grlu samo ih je zagrlio i otišao.Otac mu je na rastanku čvrsto stisnuo ruku čiju je snagu osjećao još i sada, dok je majka zaplakana i njema samo stajala pokraj njega.

I sada, promrzao do kostiju, ukoćen od neudobnog položaja, čekao je da se kazaljke sata poklope.Nije molio Boga za pomoć i sreću. Za njega je On odavno prestao postajati." Uzdaj se use i u svoje kljuse," bila je njegova parola, i jedino je njoj vjerovao.

Iz misli ga prene zvuk automobila koji se polako približao.Bio je to znak da se treba pripremiti na pokret.Za koju minutu prijelaz će biti slobodan.Srce mu je počelo divljački kucati dok je pogledom pratio dvojicu muškaraca kako ulaze u stražarsku kućicu.

Sad ili nikada!

Ne gledajući kuda gazi krenuo je. Trnci u nogama od dugog čučanja otežavali su mu korake kroz duboki snijeg koji je već nekoliko dana nemilice padao.Vjetar mu je šibao lice  zakljanjajući vidik, no on nije zastao. Gonjen nekom posebnom snagom on je išao dalje. Put ga je vodio nizbrdo do malog potoka , da bi se zatim ponovo penjao uzbrdo. Patike koje je imao na nogama odavno su promočile i od zime više nije osjećao stopala.Torba koju je nosio prebačenu preko ramena svakim je korakom bivala sve teža i on se u jednom momentu odluči odbaciti ju kao nepotreban teret.Ni sam nije znao koliko je dugo hodao  i da li ide u dobrom pravcu, no kad je začuo lavež psa u daljini znao je da je nadomak prvom naselju.

Gladan i ukoćen od hladnoće, iscrpljen i na izmaku snage, na trenutak je požalio što se odlućio na taj korak.Na nekoliko metara od njega ugledao je svjetlo prve kuće i stao neodlučno.Vapio je za toplinom i  suhom odjećom. Ali kao doći do toga u ovo gluho doba noći, pitao se.

I tko  živi u ovoj kući i još je budan u ovo vrijeme?

Tada je prvi puta uhvatio sebe kako glasno izgovara riječi:"Bože, što da radim? Pomozi mi, nemam više snage."

Pas je bjesomučno lajao pred ulazom sve dok se nisu otvorila vrata.Na svijetlo izroni starija žena i počne dozivati psa.

Ni sam nije znao zašto se nije pokrenuo, sakrio, već  i dalje ostajao prikovan na mjestu.I nije mu bilo jasno što ga je to pokrenulo prema naprijed, prema ženi na vratima.Ni puno, puno vremena poslije toga nije si mogao objasniti tu sigurnost kojom je istupio iz mraka i prišao.

Ona ga je pogledala pogledom kao nekoga koga je očekivala , otvorila vrata i rukom ga pozvala da uđe.Nije razumio što mu priča, nije mu bilo ni važno.Sa povjerenjem koje do  toga trenutka nikom   nije poklonio, prepustio se njezinoj brizi  kraj peći  u maloj kuhinji.Hrana koju je stavila pred njega bila je još topla kao da je njega čekala. Na trenutak ga je ostavila da bi se vratila sa suhom odjećom. Debeli pulover rukom naštrikani, toplim zimskim hlačama i parom čizama.Prvi se momenat nije pokrenuo, samo ju je njemo gledao.Ona mu rukom pokaže da ju slijedi do sobe koja se nalazila odmah do kuhinje.

Bila je to mala soba  vrlo skromno namještena.Krevet, ormar i stara komoda  kraj prozora iznad koje su visjele slike mladića u uniformi vojnika koji se smiješi. Okrenuo se prema ženi u namjeri da ju pita je li to možda njezin sin , ali njezine tužne oči uprte u sliku  dale su mu naslutiti da je blizu istine.Ubrzo zatim ona se povukla ostavljajući ga do tada u sasvim nepoznatim emocijama.

Probudio se u kasno poslijepodne slijedećeg dana.Našao ju je u kuhinji , za stolom, kako prebire krunicu. Često se puta ranije znao rugati svakom tko je molio, no ovaj je puta osjetio duboko poštovanje .Sjeo je za stol i čekao u tišini promatrajući je pažljivo. Tek tada je uočio njezine bore na licu i sijedu kosu.Pogled mu je odlutao na ruke na kojima  su se nazirali tragovi teškog rada i  prvi znakovi poliartritisa.Ona je uhvatila njegov pogled i samo se nasmješila.

Bilo je vrijeme da polako krene dalje prije nego li se spusti mrak. Žena kao da je osjetila, odložila je krunicu, digla se od stola i počela ga posluživati hranom koju je pripremila.Grižnju savjesti koju je pritom imao bila je toliko velika  da  je na brzinu trpao u sebe sve što mu je bilo ponuđeno. Samo da čim prije nestane.Najrađe bi se neprimjetno iskrao jer riječi zahvale stajale su negdje blokirane u grlu, uklještene, nemoćne da izađu. Da budu izgovorene. 

Žena ga je u tišini promatrala.Kad je završio sa jelom, dala mu je znak popračen riječi da pričeka i za trenutak nestala da bi se potom vratila sa dobro očuvanim kaputom i malim ruksakom u kojem mu je spremila nešto hrane i za put.

Promucao je nešto poput:" Bog vam naplatio" i krenuo prema vratima.Prije nego li ih je otvorio još jednom se okrenuo prema njoj , a ona sa suznim očima samo ga je zagrlila i u ruke mu stisnula onu krunicu koju je malo prije još prebirala.

Bez riječi ju je uzeo i izašao.Nakon par koraka okrenuo se i mahnuo joj te se potom krupnim korakom  izgubio u snijegu.Putem je  nesvesno prebirao po  zrncima krunice.Uhvati sebe kako izgovara riječi nekoć davno izgovorene, dok je još bio dijete,još čisto i nevino.Suze mu potekoše niz lice, prve nakon dugo vremena.I dalje je stiskao krunicu i ostala mu je u ruci cijelim, dugim, beskrajno dugim putem , do cilja koji si je odredio.

I danas , poslije toliko godina, ona je zamjenila mjesto sjena iz prošlosti i postala njegova vjerna pratilja, njemu, nekad zakletom protivniku vjere  i Boga.

Danas on je predivan muž i otac jednog sina.Nikad nisam sumnjala i uvijek sam vjerovala u njega. Znala sam svaki njegov korak do dana današnjega i ponosna sam što sam mu prijateljica.Ona iz najranijeg djetinstva.