71. JEDNA PTICA IZ PJESME IZLEGNUTA

 

        Bila jedna tvrđava, koju nitko nije mogao osvojiti. 

Što brojnije vojske, što trajnije opsade, to tvrđava sve tvrđa. Njezin se zapovjednik u njoj osjećao najslobodnijim na svijetu. Bio je najčešće sam, a kad se zaželio društva, duhnuo bi u zrcalo tananu maglu svoje misli, i smjesta su odatle izlazila bića njemu nalik. Ne čudeći se sebi, ta su se bića rojila po odajama i bedemima, upoznajući se jedna s drugima, veseleći se jedna drugima, i vazda na službu gospodaru. Kada je dah na površini zrcala ishlapio, sve se opet ispunilo prazninom, koja se nije sebi čudila.

        Jednoga se dana na najviši bedem spustila ptica. Kljucnula je granitnu gredu i zacvrkutala:

        “Ovo ću časkom prokljuvati”.

        Zapovjednik se zagledao u pticu. Čuo je od vjetra da postoje ptice, ali jedva je vjerovao da izvan tvrđave ima išta drugo osim vojske i topova.

        “Čija si ti”? upitao je pticu. “U čijoj si službi? Tko te šalje”?

        “Ja sam u službi pjesme, šalje me pjesma, i ja sam pjesmina”, zapjevuši ptica i opet kljucne po granitu. “Hoću da srušim ovu tvrđavu.”
        “Hm”, reče zapovjednik. “Trebat će ti vječnost da oruniš i mrvicu toga granita”.

        “Varaš se”, ljupko će ptica. “Kod nas, u nebesima, vlada pravilo: što si slabiji, to si jači”.

        Zapovjednik se htjede nasmijati, ali smijeh mu se izgubi negdje na putu do usta.

        “Na zemlji vladaju druga pravila”, reče poučljivo. “Osim toga, ti si ipak stvor zemlje, gnijezdo ne gradiš na grani od oblaka, već na grani od stabla”.

        “I opet se varaš“, cvrkutala je ptica nestašnica. “Ja sam od plemena, koje gradi svoja gnijezda u nebeskoj modrini, tamo gdje je ona najgušća. Kad naša mati snese jaja u takvo gnijezdo, jaja počnu padati put zemlje, jer, naravno, modrina ih ne može zadržati. Ali se mladi u jajima probude i brže bolje prokljuju ljusku - izlete prije no što padnu na zemlju; i vrate se u visine”.

        “Pa zašto onda dolaziš ovamo”? uskliknu zapovjednik, nemiran kao da pred njim odzvanja ratni bubanj. “Ako je tvoj dom nebo... zašto silaziš na zemlju”?

        “Silazim od svoje volje. Sada sam ti došla reći da tvoja tvrđava neće izdržati moju pjesmu”.

        Zapovjednik osjeti  juriš ježura niz kralježnicu.

        “Odakle ti”? obrati se potajno svojemu strahu.

        “Iz tebe”, odgovori ježur, jedan, pa drugi, pa cijeli odred. “Došli smo braniti tvrđavu”.

        “Nikada nisam sreo nešto luđe od ove ptice”, reče zapovjednik. “Pa zašto bih se plašio ludoga stvora”?

        “Ne plašiš se ti mene. Ti se plašiš moje pjesme. Ne znaš ti kakva je snaga ljepote”, zacvrkuće ptica, a ježuri u odvrat jurnuše kao bezglava vojska.

A onda ptica prosuklja u pjesmu, od koje granitna greda stade treperiti, a temelj pod zemljom podrhtavati. Ljepota i strahota zaboraviše se jedna u drugoj. Oblaci se spustiše nisko, orosiše kamen, trave porastoše do tvrđavnih nišana.

        Čudno, tvrđavnik se više nije plašio. Naslonio se na treperavi granit i slušao; ne čudeći se sebi, nije znao prestati slušati. Izrasla mu duga kosa, ženska. Pjesma je pjevala o širokomu svijetu, punom krilatih milina. Kad je pjesma završila i ptica prhnula u svoju modrinu, zapovjednik, i opet sobom nezačuđen, nađe se na livadi, okružen raskomadanom, drevnom tvrđavom, već zaraslom u mahovinu.

 

       

        PJESMINA PTICA, A NE OBRATNO...

 

        

 Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 4. (još neobjavljeno)