Jedna priča o iskustvu,

zdravlju, učenju, promjeni...

Bok svima!
Nedavno sam dobio jedan e-mail od izvjesne gospođe imenom Zdenka Bede.
Ispalo je da je to fenomenalan i nadahnut tekst, mješavina iskustva,
proučavanja, obrazovanosti, nadahnutosti u pisanju…Upravo takav da sam ga smjesta podijelio s nekim svojim prijateljima i svima se dopao. A onda sam pomislio – zašto ga ne podijeliti i s nevidljivim prijateljima na blogu?
Ovakav se spoj sažetosti i poruke rijetko nalazi.
Pa sam upitao gospođu Bede mogu li staviti sadržaj njenog e-maila na svoj blog, naravno, anonimno, to je bar bio moj prijedlog jer nisam nikome htio stvoriti nikakvu neugodnost. No, dobio sam odgovor da mogu i to s imenom i prezimenom jer ona stoji iza svake rečene riječi. Hvala, rekao sam, i počeo uređivati tekst, isprva svejedno s naumom da ga stavim anonimnog (znate već, stara formulacija „imena poznata redakciji“, a redakciju ovog bloga činim
samo ja). A onda sam pomislio – čemu taktizirati, autorica je rekla što je rekla, pa neka tako bude. Izrezao sam tek par završnih rečenica koje su imale veze s nekim privatnim pitanjem. Dakle, evo te životne priče koja nudi puno razina da se ponešto bitno o životu i svijetu oko nas nauči. Možda se i vama dopadne. Na kraju krajeva, živimo u vrijeme reality-showova, a ovo bismo mogli nazvati jednom inačicom tog žanra:
„Poštovani gdin Mišak,
iako s nestrpljenjem iščekujem svaku vašu emisiju, razočarava me kasni termin njenog prikazivanja,kao i sporadično bockanje,da toj emisiji nije mjesto u znanstvenom terminu. Razočarava me, ali me ne čudi.
Naime, između redaka se počelo iščitavati da se upravo rubna znanost bavi spoznajama, koje osiguravaju pomake prema naprijed. Zvanična znanost na žalost troši vrijeme, sredstva i intelektualne potencijale društva na namjernom zadržavanju statusa quo,kako bi sačuvala interese onih, koji odlučuju o raspodjeli financijskih sredstava.Upravo zbog toga,što nisam zadovoljna s odgovorima, koje mi pruža zvanična znanost,u ovom konkretnom slučaju medicinska,pišem vam ovaj mail. Unaprijed se ispričavam zbog dužine maila,jer smatram da je to jedini način da vam predočim

u glavnim crtama svoje stavove i namjeru. A namjera mi je zapravo da vas, a posredno i što širi krug ljudi, upoznam s jednom temom koja već više od 5 godina intenzivno zaokuplja moju pažnju. Iako vjerujem da je puno od toga vama već poznato, moram ovdje ponoviti radi cjelovitosti.Radi se o temi karcinoma o kojem je već bilo u više navrata govora u vašim emisijama,bilo direktno ili samo kao sporedna tema (gostovanje gdina Lothara Hirneise, doktorice Gajski). Razlog je moja želja da što veći broj ljudi koji se susretnu

s takvim problemom dobije istinite informacije o tome što je karcinom, što ga uzrokuje, kako ga izbjeći i ono najvažnije – kako ga“liječiti”,što smatram ključnim faktorom u fazi suočenja s dijagnozom. Smatram osnovnom dozom humanosti ponuditi ljudima prave informacije pored ovih koje nam plasira službena medicina, kako bi mogli što kompetentnije donjeti odluku o vlastitom putu riješavanja problema karcinoma. Ono što je mene ponukalo na dublje istraživanje te teme bilo je osobno oboljevanje 2007 .god. od karcinoma dojke. Mnogo prije postavljanja te dijagnoze imala sam formiran stav da u slučaju da mi se to desi nikako ne ću prihvatiti protokol konvencionalne medicine: operacija,zračenje kemoterapija.
I nisam, ali samo 4 mjeseca. Proučila sam alternativne metode

i odlučila se za meni tada najprihvatljiviju terapiju frekvencijama pomoću Rifeovog generatora. Postignuće za 4 mjeseca je bilo da je sve ostalo na istim dimenzijama i istom mjestu i to uz dodatne otežavajuće okolnosti prvotnog šoka i daljnjeg stresa zbog rastrzanosti između mog stava i samouvjerenog i arogantnog
uvjeravanja lječnika o spasonosnim riješenjima službene medicine.
Takvo stanje nakon tih 4 mjeseca tretmana Rifeovim generatorom je trebalo biti zadovoljavajuće iz sadašnjeg kuta gledanja. Iz tadašnjeg, koji je bio uvjetovan stavom okoline i mojih liječnika

i sedam traženih “drugih mišljenja” službene medicine, koja su se svojski trudila, da mi učvrste paradigmu o težini značenja dijagnoze karcinoma ,koja lebdi u kolektivnoj svijesti: KARCINOM=SMRT.
Jednom riječju, uhvatila me panika. Sumnja da griješim. Nikog se nisam mogla tada sjetiti tko nije prihvatio konvencionalni protokol, a sijaset ih je bilo oko mene koji jesu i to s istom dijagnozom i bili su još živi deset pa i dvadeset godina iza primjenjenog protokola. Uz to, konzultacija eminentnog znanstvenika u jednom istraživačkom institutu za onkologiju u New Yorku potvrdila je protokol naših onkologa kao ispravan. Najkraće rečeno, odlučila sam se prihvatiti mišljenje većine. Danas pouzdano znam da su svi oni pacijenti, tretirani po protokolu službene medicine, zajedno sa mnom, preživjeli ne zahvaljujući toj terapiji, nego toj terapiji unatoč,

a zbog drastičnog mijenjanja kursa svoga života nakon toga,
često puta i ne znajući da je to bilo ono ključno i odlučujuće.
Sada sam sigurna da ona spomenuta krilatica KARCINOM=SMRT nije spontano zaživjela u kolektivnoj svijest. Pobrinuli su se za to oni koji su osmislili svu prljavštinu hranjenu profitom farmakoindustrije. Pravi i puni smisao značenja te paradigme može osjetiti samo čovjek u času suočenja sa takvom dijagnozom, bezobzirno izrečenom. Netko je jako dobro znao kakvo to djelovanje ima na podsvijest čovjeka, na njegov najjači iskonski strah, strah od smrti, koji je izvan naše svjesne kontrole. Netko, tko je bio i začetnik ideje, da je humano reći čovjeku u tom času koliko mu još mjeseci ili godina preostaje života. Netko, tko je dobro znao za učinak placeba i za još snažniji učinak noceba. Tko je taj tko
ima sposobnost predviđati nečiju smrt,kad se zna da su se, pod određenim okolnostima, ljudi oporavljali i nakon terminalne faze karcinoma? Kad je kod mene protokol zvanične medicine završen, ja sam shvatila kolika je šteta učinjena mom organizmu. Shvatila sam da nisam bliže ozdravljenju, iako sam to po svim dostupnim nalazima bila, već da sam mnogo,mnogo dalje. Moj organizam bio je bukvalno otrovan. Nije bilo drugog rješenja nego stvar uzeti u svoje ruke i pokušati spasiti što se spasiti dade.Iako je generalni stav da je preporučljivo da se čovjek u takvoj situaciji potpuno udalji od svoje bolesti i posveti vedrijoj strani života, a vjerujem da to u većini slučajeva i jest rješenje, no to nije vrijedilo i za mene. Ja nisam osjećala apsolutno nikakvu sigurnost u rukama liječnika već sam imala neodoljivi poriv istraživati sama. Shvatila sam da me jedino znanje može osloboditi, ma koliko dolazak do njega truda iziskivao. Moram priznati da je i sam taj put za mene ujedno bio i pravi
užitak. Radila sam to sa strašću, što je ujedno i jedan od uvjeta
ozdravljenja. Srećom, moje osnovno znanje dipl.ing. organske kemije bila mi je solidna osnova da se na tom području snalazim. Dodatni bonus je bio što sam bolovanje nastavila s odlaskom u mirovinu, što mi je ostavljalo dovoljno vremena da istraživanje, doduše pasivno, intenziviram. Isprva sam se orjentirala na najnovija izdanja literature i intenzivno pretraživanje interneta. Cilj mi je bio:
1. spoznati uzrok karcinoma
2. princip nastanka karcinoma
3. način riješenja problema karcinoma
Brzo sam shvatila da se odgovor na moja pitanja ne krije u knjigama onkologa sa sveučilišnih katedri. Shvatila sam da se odgovor ne krije niti kao rezultat istraživanja instituta koji traže lijek za karcinom i svoje radove objavljuju u prestižnim znanstvenim časopisima.
Shvatila sam to iz razgovora s mojom najboljom kolegicom s faksa koja na Institutu Ruđer Bošković radi upravo na tom području. Počela sam se pitati jesu li smjerovi istraživanja npr. jednog dr.sc.Đikića, čiju stručnost nimalo ne podcijenjujem, dirigirana i namjerno usmjeravana i kanalizirana u krivom smjeru, financijskim diktatom? Svi oni traže lijek protiv raka. Pitam se da li stvarno ne znaju ili se prave da ne znaju da takav lijek ne postoji. A kad bi i postojalo sredstvo za razgradnju stanica karcinoma, tj. za uklanjanje simptoma (karcinom je samo simptom stanja organizma) to bi bilo samo kratkotrajno rješenje ako se ništa drugo ne bi promijenilo. A imaju razloga i da se prave jer to generira ogroman novac, a tko bi se odrekao zlatne koke? Više čak i ne taje svoje prave namjere, izjavljujući,da je cilj karcinom pretvoriti u kroničnu bolest. Nitko ne reagira na to jer nam je tako duboko u podsvijest usađena misao da smo u rukama medicine sigurni, a i tko bi normalan pomislio da bi netko mogao imati toliko bolestan um da do sada već
utroši preko 2 bilijuna $ za istraživanje i liječenje karcinoma obećavajući da traži i da će naći lijek za rak, a istovremeno se potpuno oglušuje na svako otkriće, koje je na tragu rješenja(ne lijeka). Ključno: Naučila sam da lijek protiv raka ne postoji, ali da rješenja postoje. Postojanje lijeka značilo bi pronaći sredstvo koje će uništiti stanice karcinoma.To je cilj svih dosadašnjih zvaničnih istraživanja. Cilj je pogrešan pa je logično da su i rezultati pogrešni.
Kao što ću kasnije objasnit, tijelo je upravo stvorilo stanice karcinoma jer su mu potrebne. Nakon uništenja, ono će ih ponovno stvoriti ako se ništa drugo u tijelu i umu ne promjeni. Zato je Sizifov posao uništavati stanice karcinoma, a sve ostale okolnosti ostaviti iste ili samim medicinskim postupkom učiniti zapravo znatno gorima. Možda će nekom zvučati čudno, ali puno su mi u tome pomogle knjige poput “Biologije vjerovanja” Brucea Liptona, odlične knjige Gregga Bradena, zatim”Molekule emocija” dr. Candance Peart, “Tajna trenutnog iscjeljenja” Franka Kinslowa,”Genij u vašim genima” dr. sci.Dawsona Churcha, da nabrojim samo neke od doslovno kamiona knjiga koje sam praktički gutala. U međuvremenu sam shvatila da zapravo, ako nađem odgovor uzroka i principa nastanka karcinoma, da ću zapravo naći odgovor za bilo koji poremećaj odnosno bolest u tijelu. Čovjek je taj koji je različitim poremećajima i različitim simptomima dao različite nazive kako bi lakše manipulirao njima. Ako se od šume ne vidi stablo, onda se od silnih bolesti ne vidi čovjek. Bio je to korak u dehumanizaciju, korak u ponor. Slučajno su mi došle u ruke neke knjige starijeg datuma i tada sam došla do spoznaje da se znanje ne nadograđuje kontinuirano, novo na ono starije, i da nije dovoljno konzultirati samo najnovije naslove. Gotovo je nevjerojatno kakva velika, značajna otkrića, otkrića značajna za opstanak cijelog čovječanstva, za kvalitetu njegovog življenja, su jednostavno prešućena, zataškana, a potom zaboravljena. Ja sam istraživala
ovo područje, no sada ne sumnjam da je tako i s ostalim otkrićima ako nisu na tragu profita vladajuće klike. Najpoznatiji i najdrastičniji primjer je Tesla i njegovo djelo. Shvatila sam da su se vodeći umovi često puta morali odreći i svojih prestižnih sveučilišnih katedri, koje su im jamčile zavidan društveni status, ako su htjeli da njihove spoznaje ugledaju svijetlo dana i budu predočene javnosti u obliku znanstveno popularne literature. Rezultate njihovog rada nije propuštao filter onih koji odlučuju što je u cilju kapitala poželjno da se objavi u zvaničnim znanstvenim glasilima, a što ne.
Neka od tih otkrića direktno bi utjecala na mijenjanje tokova znanosti, a time često i na kvalitetu života cjelokupnog čovječanstva, kad bi im se dopustilo da postanu službena.
Srećom, takve stroga cenzura nije bila i ranije pa postoje zapisi o
otkrićima nakon kojih nam jedino preostaje konstatirati: Nemoguće je da službena medicina za to ne zna i da nas i dalje uvjerava kako se iz tko zna kojih razloga dogodi prva mutacija gena i da se na to ne može utjecati, osim u nekim slučajevima samo odricanjem od pušenja. Vjerujem da postoje klinički onkolozi koji možda i ne znaju pravu istinu, slijepo vjerujući sadržajima koji su im prezentirani tijekom studija, a kasnije se opet ne udaljavaju od usavršavanja službenim putem. Ali sasvim sigurno postoje i oni koji su zavirili preko plota, koji znaju istinu ali čuvaju granu na kojoj sjede, ne
obazirući se na kolone koje umiru bez potrebe. Ovu svoju tvrdnju mogu potvrditi osobnim iskustvom na više razina.Teško mi se bilo suočiti s tolikim nemoralom. Smatram da o tome treba progovoriti.
Tolike patnje ljudi nas obavezuju na to. Posebno me na to potaknuo nedavni slučaj kolegice iz gimnazije koja se unatoč svojoj obrazovanosti (dva fakulteta, od toga jedan studij biokemije), suočena s dijagnozom karcinoma dojke, odlučila za protokol službene medicine i to još u privatnoj klinici. I o tome imam što reći.
Prije dvije i pol godine pročitala sam knjigu kanadskog autora poljskog podrijetla, Rona Gdanskog. On je detaljno istražio upravo one tri točke koje sam gore navela kao svoj cilj istraživanja, iako nije neposredno medicinske struke. Motivaciju je pronašao u osobnom iskustvu karcinoma unutar najuže obitelji te za šest godina priveo posao kraju uz pomoć grupe suradnika, a zahvaljujući svom širokom obrazovanju, sposobnostima i napose činjenici da mu je to njegov materijalni i financijski status dozvoljavao. Pored toga, on je još razotkrio svu prljavštinu farmako-medicinske sprege na tom području. Knjiga se zove: „Karcinom – Uzrok,lek i zavera“ (srpski prijevod orginala izdanog u Kanadi 2000.god, a u Novom Sadu prevedenog i objavljenog 2004.) Spomenuti autor se potrudio prikupiti i dokumentirati sva istraživanja i njihove rezultate po pitanju uzroka i principa nastanka karcinoma. Iako sam se odmah oduševila opisanim principom nastanka, prvenstveno zbog njegove jednostavnosti, logičnosti, a posebno zbog tolikog broja istraživanja koja jednoznačno govore u prilog upravo tom principu, ono što
me je zbunjivalo je činjenica koju si nisam mogla objasniti: Kako je moguće da je to objelodanjeno pa zaboravljeno. Kako je moguće da ama baš nitko od onih koji su to pročitali nije to dalje pronosio, dalje istraživao? Nameće mi se zaključak da je to zbog suočenja sa zbiljom: Kroz povijest je bilo toliko metoda koje su imale neusporedivo bolje rezultate u suočenju s karcinomom od službene medicine, a zapravo su sve redom donijele svojim autorima samo probleme u vidu progona, zatvaranja, oduzimanja licenci za rad, šikaniranja itd. Trebalo mi je daljnjih dvije i pol godine da dalje kopam, čitam, uspoređujem, tražim razloge za i protiv, tražim nove dokaze. Rezultat: Teze koje je opisao Ron Gdanski stvarno imaju smisla, a što je najvažnije – potkrijepljene su brojnim znanstvenim istraživanjima. I autori poslije ovih spominjanih u ovoj knjizi, koji se uopće ne referiraju na Gdanskog, navode mikroorganizme(MO) i njihove metabolite, kao izričiti uzrok nastanka karcinoma. Radi se o tri eminentna znanstvenika: dr.Antonio Vito Constantini, dr.Heinrich Wieland i dr.Lars I. Qwick (svi bivši rukovoditelji u Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji) koji su svoje tvrdnje obradili u znanstveno popularnoj knjizi(a gdje bi drugdje uopće mogli) „Rak
dojke – napokon nada“, za koju je predgovor napisao naš najistaknutiji mikrobiolog prof.dr. sci. Stjepan Pepelnjak, predsjednik Mikrobiološke sekcije Hrvatskog mikrobiološkog društva. Na istom tragu sa svojim bogatim kliničkim radom je i dr. Tullio Simoncini, čije proganjanje je upravo dokaz da je na pravom putu. Dr.Mark Sircus u svojoj knjizi „Soda bikarbona“ pokazao je koliko je bitan milje, odnosno pH vrijednost, za razvoj mikroorganizama, odnosno određenih poremećaja i kako
se oni mogu relativno lako sanirati. Jedino se nitko od njih nije upuštao u događanja na nivou same stanice. Upravo je u tome glavna zasluga Rona Gdanskog, koji je u svojoj knjizi sintetizirao sva istraživanja i na osnovu njih iznio tezu nastanka karcinoma
na nivou stanice. To je po meni jednostavno fascinantno. To je značilo da je uzrok karcinoma objašnjen i dokazan. Ako znamo uzrok, onda se neusporedivo lakše traže rješenja. Gdanski je predložio i rješenja: u načelu, a neka i eksplicitno. To ne znači da su ona jedina. Svi spomenuti autori se slažu u jednom: Sve što može ukloniti iz tijela mikroorganizme, a da ne škodi samom tijelu, može se smatrati posrednikom za uklanjanje karcinoma. Namjerno nisam spomenula lijek jer bi to značilo sredstvo za uklanjanje stanica karcinoma, a to uopće nije cilj. To mora biti samo neminovna posljedica. Cilj je stvoriti u tijelu uvjete (milje) u kojima se mikroorganizmi u svojoj razvijenoj formi ne mogu održati na životu. Nije problem u postojanju začetnih oblika MO, oni su neminovni kako u svim živim bićima, tako i šire. To su, neovisno jedan o drugom, dokazali brojni istraživači. Priroda ih je tu stvorila s velikim razlogom: kad milje više ne podržava normalno funkcioniranje stanica, MO se razvijaju u jedan od svojih složenijih oblika - bakterije, viruse ili gljivice i kao takvi djeluju na preobražavanje do tada normalnih stanica u stanice koje će moći funkcionirati u izmjenjenim uvjetima po jednom od osnovnih zakona o produžetku života pod svaku cijenu. I tu se pitam je li službena znanost svjesno zataškala brojne dokaze o postojanju pleomorfizma(sposobnost MO da mijenjaju azvojnu formu, odnosno
oblik), kako bi čim više udaljila javnost od pravog objašnjenja nastanka bolesti? Kad sam posložila kockice, shvatila sam da je čas kada je službena medicina krenula u krivom smjeru za čovječanstvo, a ujedno sebi definitivno utrla put za legalno zgrtanje novca preko leševa, bio kad je Louis Pasteur u drugoj polovici 19. st.postavio teoriju da su klice glavni uzročnici svake bolesti. Kad se bolje razmisli,možda to uopće nije bio rezultat njegovog istraživanja, već je on samo bio podobna osoba da tu teoriju, kao rezultat svog tobožnjeg istraživanja, iznese na svijetlo dana, svesrdno podržavan od vladajuće klike i medija. Njima je ta teorija savršeno odgovarala za daljnje zgrtanje ogromnih profita putem cjepiva,antibiotika i ostalih “lijekova”za “liječenje“ njihovih posljedica. Bio je to poznati princip: stvori problem, pa ponudi rješenje. Razlog za ovo razmišljanje leži u činjenici da je negdje u isto vrijeme djelovao, također u Francuskoj, i jedan drugi znanstvenik – Antoine Bechamp, koji je za razliku od nadmenog i arogantnog Pasteura bio vrlo obrazovan i samozatajan, ne mareći za publicitet već samo za rezultate svojih istraživanja. Rezultati njegovih istraživanja su bili suprotni od Pasteurovih. On je tvrdio da je uzrok svake zarazne bolesti milje odnosno sredina(okoliš). To bi značilo da ako milje nije pogodan za razvoj neke klice, samo njeno prisustvo neće dovesti do razvoja bolesti. Postoji snimka Pasteurovih riječi na samrtnoj postelji, kad nije mogao prešutjeti istinu već je rekao: Ipak je sve u miljeu. Naravno da to nikad nije službeno ojavljeno, a Becham je umro potpuno nepoznat. Što je milje, sredina? To je naše tijelo, odnosno određeni organ kao mjesto života stanice. Sve je u savršenom redu dok u tijelu nije narušena ravnoteža. Narušava je stres. Stres je stanje u kome našim stanicama nije omogućeno
normalno funkcioniranje. Stres može biti izazvan na fizičkoj razini (trauma, neadekvatna hrana, zrak, toksini), zatim na psihičkoj razini, duhovnoj, mentalnoj…Osim toga sve ove razine moraju biti u ravnoteži. Tada govorimo o stanju bez stresa, o homeostazi.
O stupnju narušenosti ravnoteže u organizmu ovisi kakve biokemijske reakcije će se odvijati i u kome smjeru. Jedan od ključnih parametara te ravnoteže je acido-bazna ravnoteža, tj. pH vrijednost. PH vrijednost pak ovisi o percepciji stresa, prije svega

o našoj sposobnosti nošenja sa stresom i to na više razina.

Na fizičkoj razini stres mijenja tijek metabolitičkih procesa zaustavljanjem izlučivanja potrebnih enzima i hormona

i aktiviranje štetnih. Na energetskoj razini stres mijenja naš misaoni status na način da nepovoljna, negativna energija naših misli mijenja i vibracije naših stanica u isto takve, što pak neposredno utječe na onu prvu fizičku razinu. S obzirom da naše tijelo ima savršene sposobnosti i mehanizme za dovođenje svih procesa

u našem tijelu u ravnotežu, a prvenstveno se to odnosi na održavanje pH vrijednosti u uskom optimalnom rasponu, problem nastaje kad se iscrpe sve mogućnosti tijela za dovođenjem u balans.
Krajnji, najuzvišeniji cilj svakog živog bića je produljenje života pod
svaku cijenu. Zato je slijedeći korak kojeg tijelo poduzima upravo taj. Potrebno je osposobiti tijelo za rad upravo u novostvorenim uvijetima (u koje ga je doveo vlasnik tijela) povećane kiselosti (smanjene pH vrijednosti) i onečišćenja ostalim toksičnim produktima metabolizma. To je moguće samo ako se dio stanica osposobi za funkcioniranje u takvim uvjetima. Upravo to organizam radi stvaranjem tumorskih stanica. Drugo je pitanje to da će u konačnici taj tumor neprekidnim rastom usmrtiti svoga
domaćina. U trenutku nastanka u tijelu takvog miljea u kojem nema uvjeta za preživljavanje normalnih stanica, ovo je jedino riješenje za produženje života. U tom kontekstu, ispada da je tumor normalna, čak poželjna reakcija organizma. Pa kakva bi drugačija i bila ako znamo da priroda nema niti jedan uzaludan korak, nikakav gubitak energije, u konačnici – nijednu reakciju bez svrhe? Što je onda tumor? Tumor je nezacijeljena rana. To znači da, stvarajući tumor, tijelo koristi poznati program zacjeljivanja oštećenog tkiva. Odakle oštećeno tkivo? Dovoljna je i mikroozljeda, bilo u vidu oštećenja puknuća kapilare, bilo upalnog procesa ili slično, što se odvija

u našem tijelu bez našeg znanja. Proces zacjeljivanja počinje stvaranjem epitelnih stanica na rubovima ozljede i širi se prema sredini. Završava kada se stanice sretnu u sredini i prepoznaju.

U normalnim okolnostima rana je zacijelila i daljnja dioba
stanica prestaje. To se događa,ako milje podržava odvijanje takvog procesa. U izmjenjenom miljeu, razvijaju se MO, kojima je interes

i zadatak izmijeniti okolne stanice kako bi se i dalje mogle održavati na životu, no sada u smislu samo proste reprodukcije. To su začeci tumora. Kod stanica tumora upravo je problem što se stanice ne prepoznaju jer su izmjenjene i to sa svakom slijedećom generacijom sve jače. Normalne stanice ne prepoznaju izmjenjene, tumorske. Zbog toga se reprodukcija stanica nastavlja u nedogled – ako se ne izmjeni milje. To znači: nije pogrešan sam program,već je odgovoran milje koji je uvjetovao izmjenu stanica. Zašto je došlo do izmjene stanica i na koji način? Svaka zdrava stanica radi u aerobnom okruženju, tj. njen metabolizam se odvija uz pomoć kisika. Kad dođe do promjene miljea, ponestaje kisika i stanica mora prijeći na anaeroban rad ako želi preživjeti. Za otkriće da su tumorske stanice, za razliku od zdravih, anaerobne Otto Warburg je još 1931. god dobio Nobelovu nagradu. Objašnjenje kako je moguće da stanica tako drastično promijeni svoj metabolizam, a koji je ključan za tumor, dao je vrlo detaljno i utemeljeno upravo Gdanski u svojoj spomenutoj knjizi. Ne bi vas željela dalje zamarati s detaljima principa. Smatram, kad bi se ljudima u detalje objasnilo što u tijelu nastaje i pod utjecajem čega, da bi mogli shvatiti kuda ih vode službeni protokoli liječenja. Činjenica je da milje ljudskoga tijela određuje i pitanje njegovog osnovnog statusa: zdravlja ili bolesti. Karcinom je stanje krajnje narušene ravnoteže u organizmu.
Svaka druga bolest ili poremećaj je rezultat narušene ravnoteže samo u manjoj mjeri. Shvaćanjem uzroka karcinoma, principa njegovog nastanka, kao i načina njegovog rješavanja, zapravo se dolazi do uzroka i načina sprječavanja i riješavanja bilo koje bolesti odnosno poremećaja. Smatram, na osnovu vlastitog iskustva, da je čovjek spreman potpuno predano slijediti tijek oporavka samo ako ima odgovarajuća uvjerenja. Zato je važno imati pravilna uvjerenja.
U sadašnjoj situaciji velika većina ljudi ima uvjerenje da, kad su bolesni, važno je potražiti pomoć službene medicine (što i vrijedi za neke hitne slučajeve i neke dijagnostičke metode) i svi njihovi problemi će biti riješeni. To je u kolektivnoj svijesti. Smatram da je krajnji čas da se to pokuša promijeniti. Promijeniti uvjerenja ljudi, jer ti ljudi to ne rade svjesnim odabirom iako to tako izgleda. Oni
su žrtve svojih podsvjesnih obrazaca stvorenih od strane interesnih grupa i zaslužuju pomoć. Jedan od načina je širenje znanja, dokaza, objašnjenja. Nedopustivo je dalje gledati da se zgrće toliki novac na ljudima koji traže slamku spasa, a onkolozi ih udaljuju od rješenja. Preživljavaju samo oni najotporniji i to pitanje do kada, budući su upravo zračenje i kemoterapija uzročnici drastičnog mijenjanja miljea, a time i novih mutacija DNK. To čak priznaje i službena medicina. Ali jadna medicina nije kriva što je to jedino što ima za
ponuditi. Možda je ovo za moje stanje i prezahtjevno, ali unutarnji glas ne da mi mira i naprosto sam vam se morala obratiti jer bih u suprotnom patila još jače. Smatram da je nehumano imati znanje, a ne podijeliti ga s drugima. Ovdje sam se orijentirala samo na fizički aspekt bolesti, kao krajnju razinu manifestacije poremećaja. To sam napravila zato što sam svjesna da je to većini ljudi ovog materijalističkog svijeta najbliže i najlakše shvatiti, ali ipak već dovoljno da se okrenu od pogubnog “pomaganja” službene
medicine. Naravno da znam da poremećaji nastaju još mnogo ranije, na energetskoj razini, poremećajem vibracija, a time i smetnjama

u prenosu informacija među stanicama. Svi ti poremećaji uzrokuju neadekvatnu percepciju stresa, ona pak poremećaje metabolizma

u smislu nemogućnosti pravilne detoksikacije i uspostavljanje ravnoteže. Zato jedni ljudi unatoč nezdravoj prehrani i unatoč psihičkoj traumi ne oboljevaju, a drugi da. Jednostavno, energetski
status im je stabilan te na drugačiji način percipiraju stres, za razliku od onih koji oboljevaju. Otporni na određeni način, gledaju prema unutra tražeći rješenje, a ne očekuju ga izvana. Mislim da sam bila na dobrom putu kad sam prvo krenula s terapijom Rifovim
generatorom, samo me okolina navela da ne ustrajem. Okolina je djelovala na moja uvjerenja, odnosno stavove. To je bilo moguće jer sam tada imala krivu orijentaciju, prema van. Zato smatram da je ovo način da na ispravan način djelujemo na uvjerenja ljudi koji će se naći, ili se već nalaze, u sličnoj situaciji. Čini mi se da je ljudima teže prihvatiti potrebu promjene na vibracijskoj (energetskoj) razini. Ako rade promjene samo na fizičkoj, već su puno napravili u smislu mijenjanja miljea svoga tijela. Na sreću, time se postupno mijenja

i mentalni i energetski sklop, jer je sve u međuovisnosti. Ne mogu dovoljno naglasiti koliko je značajno sa tim promjenama započeti
prije pogubnih službenih tretmana. Alternativna medicina često ima šarlatanski prizvuk, jednim dijelom zbog nesistematičnosti,

a drugim zbog nepostojanja pravih kriterija. Osim toga, nudi bezbroj metoda i na osnovu čega će dezorijentirani čovjek suočen

s dijagnozom odabrati pravu? Činjenica da se moje obrazovanje temelji na znanosti prisiljavala me da slijedim put znanstvenih dokaza i moje sadašnje znanje je rezultat toga. Isto tako je činjenica da ti znanstveni dokazi često nisu sukladni vodećim smjernicama

u biokemiji i medicini, pa su mi tim draži. Možda, da vam još kažem nekoliko riječi o sebi. Dvadeset godina radila sam u privredi kao dipl.ing. organske kemije na rukovodećem mjestu, a petnaest
godina kao profesor kemijske grupe predmeta u srednjoj školi. Od 2009. sam u mirovini.
Srdačan pozdrav,
Zdenka Bede

Karlovac“

 

Eto, ljudi, to je bilo to, i još samo…


Namaste
Goga i Laci