46. JEDNA KAP, JEDAN CVIJET

 

        Jedna je jedina kap samotnica pala iz oblaka.

        Dotaknula je suhu zemlju, kao poljubac.

        Na tomu se mjestu jedno gotovo osušeno sjeme prenulo, ponadalo se. Proklijalo iz sebe plaho, niknulo u cvijet.

        Nitko nije naišao da ga vidi, da se začudi. Ni čovjek, ni pčela.

        Cvijet je sam sebi cvjetao, sam sebe udisao, vlastitim se peludom posuo.

        I uvenuo, kao svaki cvijet. Ali kao nijedan, on je sebi bio livada.

      

 

        Samoća je cvijet samotnika.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 9. (još neobjavljeno)