Dok jutros citam clanke na ovoj stranici, prisjetih se jednog sna. Prije par godina bila sam jako opterecena brigama za djecu, za muza, za rodbinu, za zemlju. U svakom slucaju sam brinula za sve,toliko sam brinula da vise ni spavati normalno nisam mogla. Imala sam nocne more sa svim ostvarenim brigama. U to vrijeme sam pocela jako citati o pozitivnom misljenju, Celestinsko prorocanstvo, knjige od Predraga Kezele, Richarda Bacha i sve sto mi je moglo doci pod ruku, sto bi mi pomoglo da zivim smireno i bez brige.

Tako jedne veceri sanjam da sam iz mracnog kanjona stigla na prekrasnu zelenu visoravan, prepun boja i mirisa i suncem koje budi spokoj i mir. Svatih tog trena da vise nema briga, nema problema , niti icega za sto bi trebala strepiti. Probudi me moj uzdah i rijeci. "Ali, meni je dosadno."

Taj san me probudio iz jada i briga. Razjasnila sam sebi, da trosim vrijeme na brige, drugim rijecima izmisljam jos vise problema, samo da bi se imala za cim brinuti. Od tada, nema vise onog oblaka, "Uh , sto ce biti. " Idem korak po korak u rjesavanju zagonetki na zivotnom putu. Kada osjetim da me pritisce zabrinutost, sjetim se sna i kazem."Lako je pasti i puzati, al idem malo dati hrabrosti ovom zivotu, pa bit ce sto bude, no vazno je da se trudim i dam sto mogu."

Od tada, cesce slusam nocni glasic.