105. JEDAN JE CVIJET TVRDIO
Jedan je cvijet tvrdio da on ne raste iz zemlje, već da slijeće s neba na zrelu stapku.
“To se događa noću, da bi se zavarao trag, i da bi lakovjerni ostali pri svojemu”, govorio je. “Ah, velika je povlastica znati svoje podrijetlo”.
Drugi su se cvjetići i listići smijuckali, kradom pričajući šale na račun nebeskoga cvijeta. čak im se i ozbiljni mravi pridružiše, uzevši sebi malo odaha od posla. Zamalo, i leptiri krenuše s pričom uokolo. Pčele, i one. O osama, rosama, i vjetru da i ne govorimo.
Cvijet, kada je jednom udahnuo sva ta sitna prepričavanja, tako se snuždio, da je ovjesio glavicu prema zemlji, šapćući joj:
“Tebi nije smiješno, a gle njih...”
Onda je preda nj stao netko o komu su posprdno govorili: pjesnik.
Taj mu reče:
“Brate, ne kloni čaškom, slutim da će se nebo vrlo brzo izjasniti. Tada će se vidjeti čijemu se smijehu piše vedrina”.
Vjera je svjedok stvari još-nedokazanih.
Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 5. (još neobjavljeno)