78. JEDAN JE BROJ

 

        Jedan je broj, ni-veliki-ni-mali, stalno sebe brojio, odzada i odnaprijed. Odnaprijed bi ispao malen, odzada, velik.

        “Kako to”? govorio je. “Zar ja nisam nešto stalno, zar ja nisam uporište u svijetu promjenjivosti, zar ja nisam...”?

        Tu bi se zagrcnuo, jer se nije uspijevao sjetiti toga nečega što je on još bio, a što bi moglo pobiti oprečne nalaze odzada i odnaprijed. Kad se raspitivao kod susjednih brojeva, nijedan se nije mogao sjetiti što bi to moglo biti.

        “Broj je jedina pouzdana osnovica u svijetu, koji sebe ne broji”, govorio je taj, ni-veliki-ni-mali broj.

        Jednoga se dana taj broj sunčao u pustinji. Pomislio je:

“Sav taj silni pijesak oko mene... Koliko li zrnaca on iznosi”?

Od pijeska je došao glas:

“Iznosim sve što je odnaprijed, i što je odzada”.

Naš se broj, ni-veliki-ni-mali, našao pokoleban u svojemu sustavu brojenja, zapravo, bio je izbezumljen.

        “Što ovo znači”? povikao je. “Zar sam ispao iz niza i reda? Ta ja sam broj, to jest, izraz niza i reda”!

        Odozgo je žeglo veliko, neugasno sunce. Odozdo su se pod njegovim zrakama drobile stijene u novi pijesak, pijesak, pijesak.

        “Gdje sam ja”? vikao je broj-zrnce. “Koje je moje mjesto? Zašto nas netko ne prebroji, pa kad stigne do mene, znati ću koliki sam”!?

        “Koliki si, to ovisi o tomu kad se počne s brojanjem, i s koje strane pustinje”, glasio je ravnodušni odgovor.

        Onda je sjajno sunce zaglavinjalo od smijeha.

        “Možeš li prebrojiti moje zrake? Koliko ih ima? Kojim redom zrače? No dobro. Tražio si  da otkriješ što je još ono važno nešto, što označava prirodu broja. Znaj, dakle, da je sam broj to nešto, što služi bezbroju da se pokaže”!

 

 

        TO NEŠTO, TO UVIJEK, TO SVUDA...

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 4.
(još neobjavljeno)