JEDAN ILI NIJEDAN

       

        “Sve sam ovo Ja, sve si ovo ti”, odjekivalo je sa svih strana, još od početka svijeta. Oni, u kojih je bilo nešto sluha, čuli su dvije riječi s kopčom:

        “Ja i ti”.

        Proglasili su zajednicu Boga i čovjeka.

        Malo je tko čuo riječ “sve”. Većina je shvatila da Bog nije sve, jer Bog ne može biti – rekoše – ni otrov u zmiji, ni mrak u čovjeku. Tako je Bogu dodijeljen dio svijeta – svijetli i bezazleni dio.

“Čiji je onda ostatak”? pitalo se. “Otrovi i mrakovi, mržnja i gložnja”?

Pobrinuše se za ostatak, i izmisliše đavola. Tako su podijelili carstvo na dva cara.

Tada se pojavio neki čovjek, sluhovitiji od ostalih, i izjavio da je dobro čuo Božju riječ, odnosno, da je rečeno “sve sam ovo Ja, sve si ovo ti”. Zgrabili su ga i zakopali u zemlju do očiju, da ne bi ponavljao takva svetogrđa.

A on je i zakopanim ustima govorio:

“Bog je ili sve, ili ništa. Ili je jedan, ili nijedan”.

 

 

Pojmovnik, redom:

 

Oni s nešto malo sluha = polugluhi koji vode gluhe, (često vođe naroda, učenjaci, svećenici, razni tumači stvarnosti).

Onaj sluhoviti = svetac bez kalendara.

 

Vesna Krmpotić, DAVNOBUDUĆA SADAŠNJOST   (još neobjabljeno)