U vlažnu zoru svojim dugim i suhim prstima žalosna vrba dotiče pješčani krov, koji već u ovo rano doba miriše po katranu, dok se sitne zrake sunca odbijaju o njegovo crnilo.

Na starom sivom od vremena pojedenom neboderu, još jedno rosno jutro čekaju mirni golubovi, ne mareći za ništa. Budeći svojim bezbrižnim gukanjem mamurno dijete, koje je sinoć predugo ostalo vani sa svojim vršnjacima, igrajući se neke uvrnute verzije zrelosti, družeći će sa hladnom noći i njezinom mirisnom zavodljivosti, pijući sokove fermentiranog voća iz njena rajskog vrta. Mrzovoljno promrmlja laž sebi, glupom i natečenom glavom zabijenom u jastuk, kako nikada više neće njezine čari probati, da će boljim putem ići, ali samo neistina je to.

Jedan mladi zaljubljeni par, samo jedan kat i jedan sloj hladnoga betona niže zna da u zagrljaju neće moći dalje zaspati, ali rado tako vole sanjariti i maštati o možda im nedostižnim stvarima. Ispod tople hrpe jorgana i vunenih deka oni postoje u poljupcu i jutarnjem mirisu tijela, ne obazirući se na pobješnjela i od života iscrpljenoga ratnog veterana prepunog rana koje nikada zacijeliti neće. On koji još uvijek cijele noći bjesni na svoje zaklete neprijatelje, vičući u snu imena svojih poginulih kolega, proklinjući sudbinu i želju koje ga drže na ovom pulsirajućem svijetu i krhkoj zemlji.

To ništa ne dira dragu nagluhu gospođu sijede kose i svih svojih zubi. Njoj danas, nakon dva duga desetljeća dolazi voljeni sin u posjetu, nada se da je njezino slabo i bolesno srce neće izdati kada ugleda te duboke plave oči. Zavaljena u mekanom kožnom naslonjaču boje trule višnje, slušajući prognozu na zastarjelom šuštećem radiju, omiljenom mjestu za izležavanje slijepog crnog i čupavog mačora, niti ne primjećuje zvono na vratima. Da ju vrag prebrzo ne odnese prekrsti se i starim ali veselim korakom krene u sreću, ali istina ju dočeka u obliku crvenih kovrča, suznih očiju i rumena nasmiješena lica njezine kćeri, koja je došla da svoju majku, kao i svake godine, na ovaj poseban datum odvede do hlade zemlje gdje njezin brat i prerano preminuli sin sada počiva. Jednu ružu i suzu pustiti će.

Kiša sipi, odjekuje vrtoglavo dugim sivim kamenim stubištem, plač majke i kćeri jenjava što kapljica koja se provukla kroz pukotinu u zidu, dublje i dublje tone u tminu, što se više tom podrumu približava.

Svoje pojačalo iz ranih devedesetih, zalijepljeno crnom i crvenom izlizanom izolir trakom, prepuno svakojakih naljepnica i otisaka čikova, pojačava koliko je potrebno da glasove oko sebe ne čuje. Bos poseže u kut sobe za gitarom, probijajući se kroz bijele i teške oblake dima i zapanjujući za hrpu svoje poezije i crteža na podu koju nikako da spali. Sanjari o svojoj prilici gledajući u išarani potrgani poster svoje najdraže izvođačice, iskašljavajući tamnu krv po gitari. Iza tankog zida prepunog razmazanih crteža očiju, usta i križeva nacrtanih crnom kredom i pastelom, blijeda djevojčica gleda ravno.

U dugoj bijeloj spavačici, mekih papučica na neki lik iz omiljenog joj crtića, omotanih žutih zavoja oko zapešća, nepomično stoji, upirući mršavim i krhkim prstom u tamni vlažni kutak sobe. Oštri krvavi zubi, tama, škripanje vrata, plač i jecaj, miris pokvarene hrane, uske zjenice, omča oko vrata i žuta znojna plahta lebdi gustim zrakom. Mršava djevojčica i njezin bljedoliki odraz u zrcalu visi, u tamnom kutku sobe.

Opet ju je udario, ali samo leži, smije se, sve je izgubila, ništa joj više ne može oduzeti. On plače, ne zna što je ušlo u njega, što ulazi trideset godina, potrganu joj majicu vraća, pokriva ju po intimnim dijelovima, kao da netko vidjeti će. Ali nikoga nema, potratili su sve, glasna utakmica na skupom televizoru glasnija je od njegova plača i preklinjanja Boga u kojeg ne vjeruje. Promjenu i boljitak obećava, svejedno je njoj sada, bazdi po alkoholu i primitivizmu, a njezin smiješak diže mu tlak, crveni mu se ćelava glava, manijak se opet budi. Krv teče niz ruku i razbijenu smeđu bocu piva, kola nekada umrlim tijelom, ne osjeća bol, prpošne grudi obasjava reklama o celulitu na ekranu, nikada se nije osjećala ovako živom dok stoji iznad glupog i egoističnog mrtvog tijela okupanom u vlastitoj kiseloj krvi.

Masivni klavir donesen sa otpada jedne imućne obitelji, koju porodično prokletstvo nije zaobišlo, svira svoju tužnu melodiju suza, melodični glasni udarci groma popraćeni prekrasnom bijelom gotovo zasljepljujućom svjetlošću prate ga u pjesmi smrti. Sva drvena, ručno rađena vrata sporo, kao da postoje izvan ovog vremena, otvaraju se, dozivajući vas u svoju vrtoglavost, a vjetra ni od kud. Bijela silueta na kraju smrdljivog hodnika, vrišti zašivenih usta, plače bez očiju, okreće glavu koja na ramenima joj nije, doziva svog dragog. Križ na jednim vratima pribijen je hrđavim čavlom, zvuk lanaca dopire iz tmine, tihi bolesni poziv u pomoć, ono malo svjetla svijeće obasjava dugu masnu kosu bose djevojke poderanih traperica, u svom kutu. Nečiji hladni dah iza leđa, potpuni mrak i pad u nepoznato.